piše: Daniel Pavlić
Danas je prvi vikend u posljednja 4 mjeseca da sam proveo doma, a ne po bespućima Sisačko-moslavačke gore.
Više nemam snage, a niti bilo kakve humanitarne pomoći da dijelim onima kojima je potrebno, jer humanitarni konvoji su jednostavno prestali dolaziti.
No ruku na srce, iskreno, mislim da je pomoć stigla i do potrebitih, a i do onih kojima nije ni trebala stići. Takve smo skoro i navikli da nas očekuju, pa sada zbunjeno zovu zašto više ne dolazimo.
Brate mili, iscrpio sam se i financijski i energijski. Sramota me doći praznih ruku, nemam više što da dam, jer sve je stalo. A i s druge strane, malo tko se pomakao dalje od tog iščekivanja…
S odmakom od onih prvih dana kada se desio potres, malo toga revolucionarnog se u globalu desilo. Često prolazim autom pokraj svih onih kontejnera, mobilnih kućica i kampica za koje su ljudi uplakani molili, no skoro polovica tih prinudnih i privremenih objekata po dvorištima stoji prazno.
Iako ljudi imaju crvene ili žute naljepnice, borave u svojim kućama, pod isprikom da je u kontejnerima i kampicama hladno. Neki ni ne namjeravaju preseliti u mobilne kuće jer čekaju da im se izgrade nove kuće. Vjeruju da će to ili država ili “dobri ljudi” učiniti tijekom ljeta. Šutim…
Prešutjet ću svoje mišljenje.
Danas sam jutro proveo s jednom starijom volonterkom koja je zadnje desetljeće volontirala po svim kriznim područjima od Gunje do Zagreba, pa i Banije. Uz kavu smo prokomentirali naše iskustvo pomaganja ljudima. I slično je. Sve je potvrdila ono što sam joj ispričao jer ima slično iskustvo. Ja ću svoje iskustvo uobličiti u jednu vrstu kronike koju ću objaviti u sklopu FraMaFu festivala u rujnu.
Popodne sam pogledao jedan studentski film koji je prije mjesec dana snimala jedna studentica Akademije dramske umjetnosti. Profesori su joj sugerirali da dođe do našeg kraja i provede jedan dan sa mnom i mojim prijateljima na terenu. Katarina Lukec je odlično to sve sažela u nekih 11 minuta i podsjetila me kako smo u jednom danu znali proći i do 200 tinjak kilometara po skrivenim drumovima obronaka Zrinske gore. Utrka s vremenom razapet između nepoznatih ljudi i moje obitelji koja me doma čekala. Iscrpilo me.
Sad sve više razmišljam o ljudima i o ovom području kujući planove idejama kako sve ovo preokrenuti i postaviti na svoje noge. Imam plan, imam ekipu, imam ideju. Fali sredstava, fali razum koji to može prepoznati.
No, sada počinje predizborna kampanja, pa je možda bolje neke stvari i prešutjeti. Moćno oružje u loših gospodara nikada u povijesti nije davalo dobre rezultate.
Stoga treba biti mudar i oprezan. Ne srljati s idejama jer ideje mogu pokrenuti brda i doline, a to je u sljedećih mjesec dana nepoželjno, osobito ako ste politički nesvrstani. Znam to iz iskustva života u ovim krajevima. Počela je moja predizborna šutnja u trajanju od mjesec dana. Opravdavam je s onom starom: Šutnja je zlato!
I dok lagano kiša cijeli dan rominja svojim kapima po limovima okućnica, poneki automobil gumama podigne lokve s ceste, nedjelja dolazi do svoje završnice. Sutra je novi dan, pa ćemo vidjeti što dalje?! Tek poneki alarm sa aplikacije potresa podsjeti da još to sve nije gotovo.
Na dubinama od samo dva kilometra pod zemljom, putuju tektonske ploče. U ovom dobu pandemije kada svi miruju i kada je većina putovanja po svijetu zabranjena, te ploče ne može zaustaviti ni policijski sat, a kamoli neki virus. Tektonske ploče svakodnevno putuju…