piše: Gordana Knežević
Skloni smo često pozivati se na Boga. Prečesto naše aktivnosti u životu želimo i gotovo uvijek opravdavamo postupanjem u ime Boga …
U isto vrijeme ne mislimo, a još manje sumnjamo, da ga često zazivamo, spominjemo ime njegovo da bi zaštitili i opravdali prije svega našu nesigurnost i nepovjerenje u nas same …smatramo da smo riješili sve pozivajući se na Njega … Ipak još se nismo zapitali … rijetko se i pitamo …da li je upravo to bit onoga što bi Bog želio od nas i od kuda nam pravo suditi o nekome u njegovo ime …ne postavljamo li se samim time i iznad Njega samoga?
Toliko smo često samouvjereni, umišljeni, i u toj našoj izuzetnoj prepotenciji, da nismo u stanju shvatiti, a još manje primijetiti da griješimo i činimo upravo ono što Bog ne bi želio …ne očekuje od nas …ne želi …i osuđuje …
Mislim da nam Bog želi sreću…želi nas vidjeti sretne i zadovoljne, a samim time iz naše sreće potiče sve ostalo …ono što utiče prije svega na naš život i na život zajednice u kojoj živimo …
Bez osobne sreće nemoguće je graditi bilo što …govorimo o temelju, bitku naše postojanosti …
Vrlo često osobnu sreću priječimo nepisanim pravilima, vrlo često naše osobne frustracije prenosimo …nesvjesno …ponekad na ljude kojima smo okruženi, jer nismo bili u stanju sami sebi priznati da nam je ponekad nedostajalo odlučnosti..
Možda bi mogli govoriti i o hrabrosti …iako se u ovom trenutku ne bih željela zadržavati na samoj hrabrosti …više volim razmišljati o odlučnosti. O onom momentu kada nemamo vremena, a niti prilike možda razmišljati o hrabrosti, a jos manje o tome da li smo hrabri ili nismo…
Draža mi je odlučnost i onaj trenutak u našem životu kada nam je možda samo jedna misao u stanju promijeniti život …a dosta vremena kasnije možda uspijemo shvatiti i da li smo bili hrabri …ili ne?
I da se vratim na početak priče …želim reći da nije hrabrost igrati se Boga, a još manje suditi u njegovo ime. Tko smo mi da si možemo dozvoliti misliti u Njegovo ime? Da li smo u stanju shvatiti što želi od nas …ili od drugih? Često su upravo ta kriva tumačenja dovodila do nesreća, tragedija …
Razmisljajući globalno … koliki su ratovi vođeni u Božje ime? Ne želim si uzeti za pravo i tvrditi i misliti što bi Bog želio …Zasigurno ne želi nesretne ljude …A mi sami sebe činimo nesretnima …i druge oko sebe,vrlo često … misleći i aludirajući da to što činimo, činimo u njegovo ime …
Kada bismo barem počeli razmišljati i činiti isključivo …sve ono, misleći pritom da su naše misli samo naše bez utjecaja nikoga i ničega sa strane …i kada bismo barem bili sposobni postupati po našoj savjesti ne tražeći izgovor u nikome, najmanje u Bogu. Ponekad bi i bilo dovoljno željeti i moći zivjeti isključivo samo svoj život, bez da želimo živjeti živote drugih.
Zar nije samo življenje tuđih života znak da nešto zapravo nije dobro u našem. Iako toga nismo svjesni, a nismo niti svjesni upravo i zbog toga što želimo živjeti drugo, nesvjesni svega tražimo odgovore u drugima i njihovim postupcima i odlukama …te činimo krivo …I sve je to izgovor samo naše neodlučnosti i nesigurnosti. I sam Bog s time nema ništa kao niti naše pozivanje i pričanje u njegovo ime, jer trebamo se pozivati samo na sebe i ono u nama …
A ono sto je u nama može biti i Božje …ako želimo …možemo vjerovati da je osnova svega u ljudima …i prije svega i u našoj nesavršenosti, kao i našim slabostima koje imamo svi. I nitko od nas nije dovoljno velik niti veći od nikoga da bi se mogao igrati Boga …