piše: Gordana Knežević
Svibanj je vrlo lijep mjesec …nadasve svečan. Vrlo značajan i za vjernike, naročito mlade, jer dešavaju se i krizme kao znak zrelosti i potpune pripremljenosti vjerskog nauka. Te pripreme traju zapravo godinama. Prilika je to i za roditelje da obnove sjećanja …velika je odgovornost na njima i po tom pitanju, jer ponovno kao i sve, proizlazi iz obitelji.
Za vjernike ova je godina naročito značajna. Dolazi i Papa … ali voljela bih se ponovno vratiti na Crkvu i moral …i nekako mi te dvije riječi sve manje idu zajedno.
Ne želim lažno moralizirati, ne želim zvučati niti konzervativno …to svakako nisam, ali odgojena sam na način da poštujem mjesto kao i prilike, događaje u kojima se nalazim.
Često pri mojim posjetama pojedinih gradova volim obilaziti i crkvena zdanja …ulazim u njih obično kada nisu mise i osjećam se dobro sjediti sama ili s nekim meni bliskim …sa svojim mislima u fantastičnoj tišini.
Doista, puno više osjećam tu svetost i duh …dah prošlih vremena. Pronalazim se …jednostavno se pronalazim. I ne treba mi nitko…ni svećenik, jer osjećam, doista osjećam poštovanje prema mjestu u kojem se nalazim. Uvijek gledam biti primjereno obučena, jer ne želim ničime povrijediti svetost tog mjesta, kao što ne želim niti uvrijediti …i nemojte nipošto misliti da držim moralna predavanja …jednostavno sam takva, a tako sam i odgojena …i navikla.
Za mene je sasvim normalno i prirodno saznanje da u Crkvu ne možete ući bilo kako odjeveni …upravo iz tog poštovanja prema mjestu i vjeri …i tu sloboda nema niti može igrati bilo kakovu ulogu. Određena vrsta pretjerane slobode vodi u zloupotrebu, pa čak bih se usudila reći i u nemoralno.
Mislila sam da me više ništa ne može iznenaditi u tretiranju morala pojedinih crkvenih poslanika …ipak sam se prevarila …priznajem. Toliko se malo značaja pridaje moralu da uvijek postoji i uvijek se dogodi nešto novo. Prisustvujući jednoj od mnogobrojnih krizmenih svečanosti ovih dana osjetila sam nelagodu …upravo nelagodu, a bilo je i uvredljivo …prema mjestu koje bi trebalo biti sveto …i sveto je, a prema svetosti moramo znati i kako se odnositi …zatim, uvredljivo i prema istinskim vjernicima koji su prisustvovali svečanoj misi …a ako baš želite čuti …uvredljivo i prema samome Bogu …jer kako inače protumačiti paradu oskudno odjevenih mladih djevojaka?
Nemam ništa protiv minica, niti golih nogu, niti obnaženih ramena, pa niti protiv štikli od 20-tak cm u kojima su vrlo teško i nezgrapno “nabadale”, odnosno trebale hodati, vrlo, vrlo mlade djevojke. Do jučer su još uvijek možda hodale u tenisicama ili niskim cipelama ali zašto su baš za premijeru svog preobražaja izabrale Crkvu i baš taj svečani trenutak …koji je trebao biti svečan, tih …i prije svega … skroman, kako uostalom nalaže i sama vjera?!
Pitam se što su uopće naučile na satovima vjeronauka, ako i osnovni minimum minimuma nije zadovoljen, a to je poštivanje mjesta …i događaja. I ne osuđujem njih …po ničemu …one su samo posljedica moralne izgubljenosti institucija, obitelji i ljudske gluposti.
Želim kritiku uputiti familiji, roditeljima kojima očito ništa nije jasno, a najveću kritiku upućujem pojedinim crkvenim dostojanstvenicima koji očito malo drže do onoga što se dešava. Oni su prvi zaboravili, zanemarili ili nisu nikada imali u sebi poštovanje za svoje poslanje. Meni osobno bilo bi lakše za vjerovati da se možda radi o staračkoj senilnosti, ali se ne može prihvatiti kao isprika. Loše je već učinjeno. Slika je više nego groteskna …čista tragikomedija. Još su mi dostojanstvenije zato djelovali “obični” ljudi, vjernici, koji su tu “šaradu” nijemo promatrali, nastavili moliti i biti duboko u svojoj vjeri.
Eto, potvrde su podijeljene …i ja na to gledam samo kao na običnu potvrdu, jer kako možemo govoriti o svetome sakramentu kada je svetost bila zadnja stvar u tom momentu. Izuzimam iz ove moje konstatacije pojedince. Za ostale …gdje se je tu uopće mogla pronaći svetost?
Pada mi na pamet Isus koji je otjerao trgovce iz Svetoga hrama zbog nepoštivanja svetoga mjesta. Kada bi barem i da je barem netko to u stanju ponovno učiniti? U toku su i duhovne pripreme i za dolazak Pape … Koliko su duhovne, a koliko pomodne?
Crkva se očito ne približava ljudima konkretnim djelima, već i sama upada u vrtlog potrošačke manije, dodvoravajući se, a samim time i dozvoljavajući da svatko čini što želi. I nije bitni što čini i kako to čini …na kraju će mu svejedno izdati potvrdu…kao i u svakom uredu, a to više nema veze s vjerom …
Zato, više volim biti sama ili s nekim meni zaista bliskim kada posjećujem Crkvu. Samo na taj način mogu osjetiti svetost mjesta …
Tragikomediju ipak više volim promatrati u kazalištu …u životu me vrijeđa i čini loše, a najlošije je što se uporno dešava, a ljudi su sve manje svjesni toga što im se dešava.
Nisam željela moralizirati …željela sam samo pisati o vremenu u kojemu živimo, o poštovanju koje je umrlo i na onim mjestima gdje bi još uvijek trebalo živjeti. Ja nekako odbijam biti uvučena u taj proces ubijanja poštovanja. Zato se udaljavam od nekih ljudi, pa i samog vremena u kojemu živim …i tražim još uvijek slične sebi …
Možda je i to način za sačuvati poštovanje i ne ubiti ga do kraja …