piše: Gordana Sever
Pišući kratke misli možda previše pišem na način ili u želji da me čitate između redaka. Možda se ponekad čini previše kompliciranim, a nekada se riječi čine previše jednostavnima da bi izrekle upravo ono što sam mislila…
Kao kada spomenem famoznu torbu, ne onu koju smo imali prilike dobro vidjeti u glavnome kadru pri susretu sa Obamom …mislim na onu drugu firmiranu i jako skupu o kojoj se je poslije pričalo i da je falsifikat, što bi bilo još gore, jer se vrši ozbiljno krivično djelo …i dan danas misterija nije razriješena, iako i nije bila misterija, te je na samom početku bilo sve jasno.
I nije problem u skupim torbama, niti je to teško čudo! Puno žena ih nosi …one koje si to mogu priuštiti, jer dobro zarađuju, imaju uspješne karijere, nije bitno u kojem području, dobro su plaćene za posao koji obavljaju …ili imaju uspješne muževe, prijatelje.
Izuzetno skupa ženska torba govori puno toga …o njezinoj vlasnici …kao i o dotičnoj koja je toliko relaksirana u svom životu da i sve ostale sudi po sebi, a relaksirana je i jer dobro zarađuje, plaćate ju Vi porezni obveznici za posao koji je do sada i ne samo sada, već i prije obavljala neadekvatno, bila i prva ruka, desna ili lijeva …uzmite kako god Vam odgovara onima koji su isto tako loše učinili svoj posao, a jedan od njih je volio izuzetno skupe satove …i još koješta.
Vrlo je smiješno danas negirati to veliko prijateljstvo…
Logično bi bilo da netko tko loše obavlja svoj posao nije u prilici ništa zaraditi, barem ne bi trebala niti volontirati, jer u svakom slučaju čini štetu…ipak ona ima toliko i svi oni da ne mogu shvatiti zašto se ljudi šale. Zašto su žene na rubu očaja i bacaju okolo jaja, dok se oni smješkaju?
I istina je mogu se čak i složiti s nekima da nije problem torba, stvar je u mozaiku… Naš život nije ništa drugo nego slaganje mozaika, kombiniranje tih prekrasnih kockica. Neki stvaraju umjetnička djela, jer su strpljivi, vole kombinirati, razmišljati i o bojama. Naročito je u životnom mozaiku teško slagati dušu…i osjećaje, tu trebamo imati najviše strpljenja, te biti dovoljno ustrajni da ne pokleknemo i pokušamo što prije iskombinirati sa onim kockicama nedovoljno obrađenim, koje strše na neki način, ne uklapaju se…
Neki nemaju strpljenja, žure i njihovi mozaici bodu oči svojom ružnoćom i neusklađenošću. Kako su loše slagali svoje mozaike tako su loše napravili i mozaik Hrvatske. I točno se vidi, početak su radile neke druge ruke, i to su bili umjetnici, a kasnije su nastavili oni koji su dali za vjerovati da su isto takvi umjetnici, ako ne i bolji. Mozaik je sve ružniji, slažu ga stalno isti, više se ne trude kombinirati ništa u njemu. Prihvaćaju sve što im se nudi i samo nabacuju te kockice bez reda i smisla.
I što je za činiti?
Uzeti im sav alat iz ruku, dotična si može i zadržati i torbe iako ih nije zaradila i preskupo je naplatila svoj loše obavljeni posao, baš kao i ostali, te hitno tražiti i pronaći sposobne koji neće imati nimalo jednostavan zadatak …jer će taj mozaik, tu nakaradu morati dobar dio kockica poskidati, te pobacati, zatim strpljivo tražiti i obrađivati nove, te ispočetka stvarati umjetničko djelo …ono koje će barem nalikovati na početak.
Eto, zato spominjem …ponekad torbu …a neki me ne shvaćaju ili misle da razmišljam bukvalno, a ja pišući o torbi ili satovima, mislim o mozaiku.
I sada sam vam otkrila jednu od mojih tajni …zašto me muči torba, preskupa je za tako loš i na brzinu sklepani mozaik …i sve mi to djeluje vrlo podrugljivo, te se stalno vraćam na kockice koje nedostaju…..
Subscribe
0 Comments