GORAN, WE’RE NOT IN KANSAS ANYMORE!
tekst i foto: Daniel Pavlić
Još jedno proljetno subotnje jutro. Budim se i čekam poruku kada će Goran iz Gline krenuti prema Petrinji. Danas ga vodim u srce Banije.
Vodim ga gdje još uvijek trese, gdje su potresi svakodnevni, no ne bilježe se budući da su smanjenog intenziteta. Tu i dalje žive ljudi čije pukotine svakim danom rastu. Mislim na “životne pukotine”…
Negdje oko 10 sati, nalazim se na poziciji, skretanje iz Petrinje prema Hrastovici. Goran mi javlja da se u Petrinji izgubio i da se loše snalazi po gradu punom ruševina jer su mnoge ulice zatvorene.
Inače je Petrinja i prije bila poznata po rupčagama na cesti, a sada bez problema možete uništiti sve amortizere u samom tranzitu kroz grad.
Na našim prostorima se asfaltira samo pred izbore, koliko god se svi načelnici i župani hvalili da su genijalci koji povlače najviše financija iz EU fondova. Rupetine su i dalje po prometnicama, a mene ne veseli da moram ulaziti u Petrinju kako bih Goranu olakšao izlazak iz grada. Navigacija luduje…
Nalazimo se kod groblja, a zatim vješto izbjegavamo ulegnuća asfalta, kišom isprane rupe i nezavršene prokope zbog instalacija. Konačno skrećemo prema Hrastovici.
Dok po praznoj cesti idemo prema srcu Zrinske gore, kroz prozor mu rukom pokazujem golu sječu, drveće uz cestu. I ovdje nema milosti prema šumama. Na cesti pokoji znak da se oprezno vozi, jer kada su kišni dani, bujice divljaju sljevajući se erozivnim tlom prema dolje. Sve predispozicije klizišta su ispunjene – vrline civilizacije vješto skrivaju sve mane. Bušotine nafte ili plina su kamerama pokrivene za ne daj Bože kakvu diverziju. O krakiranju zemlje ovaj put ću se ugristi za jezik. Sve su to “teorije zavjere”, a toga nema na Baniji. Jok!
Uz Zelenu dolinu vozimo se prema Donjoj Bačugi. Tamo ću Goranu pokazati školu i crkvu. U ovom selu se vidi nemilosrdna snaga potresa.
I taman kada smo parkirali aute, s ceste mi netko trubi. Pozdravlja me Maca, draga mi prijateljica koja živi u obližnjem zaselku, Štekovićima. S druge strane ulice nam prilazi Vasilj. On je za vrijeme potresa popravljao krov, tako je s visine gledao kako mu selo nestaje pred očima, tj. kako se pretvara u oblacima prašine u jedno veliko rušilište.
Kod škole nam pokazuje posljedice razarajućeg potresa koji je morao na ovom mjestu biti veći od 7 stupnjeva, jer škola samo što se nije slegla – “klecnula” o tlo. O školi nitko još nije pisao, a iznutra djeluje jezivo. Osim što ju je potres protresao, vidljivo je da su i ljudi projezdili kroz nju. O tome neki drugi put, nije baš zgodna priča…
Dok puše vjetar, Goran mi kaže da se ne približavamo suviše, iako mi je nekako lakše uz njega biti u blizini građevine. Ako što pođe po zlu, barem znam da je Goran tu.
Spuštamo se kasnije prema drugom odvojku sela. Tamo srećemo Vladu koji pokušava zazidati podlogu svoje stare obiteljske drvene kuće. Goran je već u akciji, vodi razgovor o životu na Baniji. Vlado nam pokazuje kuću, a zatim se s njim spuštamo u podrum gdje se osvježavamo Laškim pivom. Predah na Baniji uz sjećanja na burne ratne godine. Priče se spajaju, svi segmenti se slažu, a slika postaje jasnija. Ovdje je oduvijek život bio težak. Ovo je zajebana regija još od doba turskih ratova. Mi smo oduvijek mjesto gdje se istok susreće sa zapadom – rasjed civilizacija – rasjed tektonskih ploča!
Nakon Bačuge ukucavam koordinate koje mi je poslao Vedran. On će danas sa svojom ekipom igrača američkog nogometa Patriots pripremiti okoliš jednog kontejnera kako bi čovjek koji živi u njemu imao pristup za van. Zapravo, tri mjeseca nije izlazio iz kontejnera jer nema rampu.
Navigacija me vodi u Veliki Gradac. Prvo prašnjavim makadamom jednom čovjeku drito u dvorište. Smije se on i kaže kako ovdje ni navigacija ne radi kako treba. Zatim dolazim u drugom pokušaju u slijepu ulicu još jednom gospodarstvu u dvorište. U dvorištu Goran i ja okrećemo aute. I na kraju treća sreća – eto nas u Velikom Gradecu na adresi. Vedran i ekipa su vrijedni. Uredili su okoliš i Miloš će uskoro moći izlaziti van iz kontejnera pomoću rampe.
Tu nalazimo i ekipu Hrvatskog radija, Maju i Davora. I oni poput Gorana i mene lutaju bespućima Banije. Prenose onu stvarnu sliku ove zapuštene regije za koju se nitko nije brinuo prije ovog strašnog potresa. Bitna je to informacija prije samih izbora jer glasači bi mogli konačno sagledati pravu situaciji i ovaj put ne ispasti ovce, kao svaki puta nakon izbora. Ili nam je to ipak sudbina, bumo vidjeli.
Nakon što se rastajemo od ovog dijela Banije, pridružuje nam se Maja i Davor, pa idemo mome Milanu u Kozaperovicu po jednu poljoprivrednu priču o uzgoju krava – stočarstvo u aktualnoj situaciji. Milan nas dočekuje popravljajući motorku, a zatim nas vodi do krava pričajući kako je to baviti se OPG-om. Dok Maja priča o izazovima stočarstva, Goran i ja se borimo s karlovačkom, grijeh je odbiti kada te domaćin počasti pivom. Znamo to iz iskustva!
Nismo dugo bili kod Milana, rastajemo se s ekipom Hrvatskog radija, oni idu prema Glini, a mi nastavljamo prema Dvoru. Cesta je koma, no srećom prazna. Izbjegavam rupe, a slijedi me Goran u svojoj fabiji. Pred Vratnikom i općinom Dvor, cesta je oguljena. Ovo je još Glinsko područje. Sve je spremno za asfaltiranje! Kao što napisah, idu izbori…
Dvorska općina je jedna od najsiromašnijih, pa ovdje nema asfaltiranja čak ni prije izbora. Ovdje baš i nema nekog izbora. Prolazimo brzo kroz sela; Žirovac, Gvozdansko, Rujevac, Trgovi, Vanići… U Dvoru idemo prema Hrtiću.
Vodim Gorana obitelji Cvjetković koji su nedavno u požaru izgubili kuću. Goran će pisati o Juginim planovima za budućnost koji su zaista jedna pozitivna priča iz našeg kraja.
Ubrzo nas dočekuje nasmiješeni Jugoslav sa suprugom Milkom. Pijemo kavicu uz razgovor. Dug je put do realizacije njihovih planova, ali optimizma ih ne nedostaje. Nakon sat vremena druženja na suncu koje se sprema za zalazak, Goran i ja jurimo kroz Pounje prema Kostajnici. Tamo ćemo se naći s Marinom u Kostarici na večernjoj kavici. Gladni smo, nismo ništa tijekom dana jeli. Nađoh neke kekse u autu pa podijelih s Goranom. Strast prema reportaži nas je uzela tako da nismo ni stigli pošteno objedovati. Dan je kratak za sve ove priče, pa nakon zalaska sunca, Goran ide dalje – daleko je Virovitica.
I to je to! Još jedna terenska subota s nadom da će naše priče pomoći protagonistima tih priča. Ja šturo, no Goran će opširno i sa žarom za brojne portale i tiskovine. Želio sam samo zabilježiti jedan divan dan s vrhunskih reporterom. Da je ovo neki savršeni svijet; Goran bi radio za uredništvo New York Timesa, a ja bi mu bio fotoreporter.
Mašta me obuzima dok duboko razmišljam što smo sve prošli na našem putovanju od oko 150 km brdskog područja Banije koja krije mnoge priče. Područja koje je fašizmu dalo veliki otpor.
Vrijeme prolazi, te ispisuje mnoge priče. Mi ih samo pokušavamo slovima i riječima prenijeti do Vaših srca. To je naš zadatak!
