prilog: Matica hrvatska za Ruhrgebiet
Pristižu nam radovi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine na novi natječaj 2020/21 “Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča”. Rok slanja je do 15.02.2021.
Poseban rad koji je došao iz Travnika “Ruke moga djeda” napisala je Nives Sivro, IX.b iz Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ pod mentorstvom Sanje Ledić, nastavnice hrv. jezika iz škole iz Travnika.
Jeste li znali da su hrvatske žene katolkinje u Bosni i Hercegovini tetovirale ruke, ponekad i tijelo i čelo, da ne bi bile udane za muževe druge vjere? Tetovaže su ih štitile. S kolikom ljubavlju priča djed svojoj unuci o o svojoj majci i prabaki.
RUKE MOGA DJEDA
autorica: Nives Sibro, XI.b KŠC “Petar Barbarić”, Travnik
Ponekad se pokušam sjetiti što je to prvo što pamtim u svome životu, koji je to miris, okus ili možda osjećaj? Nekoliko je sjećanja što kao izmaglica izranjaju; mamin miris, naš stan i ja kako trčim tati, bratu u naručje…
Ali jedan mi je osjećaj dobro poznat dodir… dodir moga djeda i njegova ruka koja me nježno miluje po kosi. Ja sam na ovaj svijet stigla, kako mama kaže, iznenada, kao dar svima u mojoj obitelji. Umazili su me svojom raskošnom ljubavi, a ja im bezrezervno vraćam.
Moj djed je čovjek poštenog karaktera, tih miran i povučen. Dijeljenje emocija nije mu jača strana. Kada sam ja rođena, on je otišao u mirovinu. Imao je vremena za mene i osvojila sam ga svojim ludorijama i zagrljajima. Gučogorac po rođenju, svoje selo nosi u srcu, a tradiciju čuva kao trajni zalog. Kažem ja njemu: „Volim tvoje ruke jer su bez obzira na bore nekako nježne.“
I tu počinje njegova priča o mojoj prabaki koja je imala iscrtane ruke. Kako? Gledam ga širom otvorenih očiju?
„Je li onako kako ja iscrtam maminom kemijskom?“ upitam ga.
Slatko se nasmijao i kroz smijeh mi negirao rečenicu. Posjeo me u svoje krilo te zamišljenim pogledom mi počeo pričati o tetovažama na prabakinim rukama.
„Biljka kojom su iscrtavali ruke u Egiptu i Indiji naziva se Kana“, rekao mi je djed. Tradicija i počinje na istočnim područjima gdje je i Kleopatra iscrtavala svoje dijelove tijela. Kod njih su tetovaže označavale sreću, radost, ali i duhovno buđenje. Radoznalo sam promatrala djedove usne i pomno pratila svaku njegovu izgovorenu riječ. Pričao je drugačije od svih, za mene je bio kao čarobnjak iz neke bajke.
„No, nebitna je sada Kleopatra“, kazao je on i počeo mi zapravo pričati o značenju tetovaža u Gučoj Gori. “Tvoja prabaka je jako voljela tetovaže te je skoro svakoj ženi bar pokazala čari te čudne biljke, a o izradi da ne pričam! Tetovaže tvoje prabake, kao i svih drugih katoličkih žena na našem području, uvijek su krile dašak misterije“, rekao mi je djed te nastavio:
„Čak ni ja nekada nisam znao što koji simbol predstavlja“. Slatko se osmijehnu te nastavi… “Bile su drugačije, neobične i svaka je bila posebna na svoj način. Uglavnom su to bile istetovirane ruke, a u nekim slučajevima i mjesta oko srca. Nekada davno tim crtežima katoličke žene i djevojke su se „branile“ od Osmanske vladavine, te im je to bilo obećanje i odanost da neće promijeniti svoju vjeru. Moja mama je imala istetovirane obje ruke, sve do laktova, mnogobrojnim simbolima poput križeva, grančica, zvijezda, točkica. Pričala mi je da su radile tetovaže posebnim danima, uglavnom na dan Sv. Josipa (19. ožujka). Koristile su čađ sa sača ili ugljen koji su miješali s mlijekom žene ili medom. Za mene su to bile i najljepše ruke čitavoga sela, ruke moje majke!“
Vidjela sam kako mi djed priča o svemu ovome s osmijehom i suzama u očima te ga zagrlih, a on nastavi.
“Čak su i muškarci imali istetovirana ramena ili čelo kako ih ne bi odveli u Osmansku vojsku. Ja sam bio mali dječak pa sam im se skrivao u plastu sjena“, kroz smijeh mi je rekao djed, a ja raširih oči u čudu. Najljepše od svega je što su sve žene, pa i moja prabaka, to nosile s ponosom, i kako bi one rekle „to je naše od starina!“
„Moja mama je umrla veoma mlada“, reče mi i nakašlja se. Teško se lome sjećanja, teško izgovara koliko je volio i poštovao majku!
“Mi smo bili sirotinja, ali čestito i pošteno me hranila i odgajala. Kada je umrla, ostao sam sam. Ali nikada nisam zaboravio te ruke protkane žuljevima, naborane i iscrtane plavičastim tetovažama koje sam prebirao i ljubio.”
Zamaglio se pogled, a ja onako malena, dotaknem djedovu ruku, uguram svoju malu šačicu u dlan i osjetim toplinu i povezanost. Moja mala ruka grijala je ostarjeli dlan i prenosila neku novu energiju i ljubav. Pričao je samo meni „igrale su plavičaste tetovaže pred očima“, a kroz moju ruku strujala je neka toplina koja me uljuljkivala u neki novi svijet.
Uronili smo zajedno u sjećanje na njegovo djetinjstvo, odrastanje bez oca koji je odveden u logor tijekom rata. Franjevački samostan koji su franjevci podigli u 14.stoljeću i nogometni klub Gorica i danas su vjerni svjedoci povijesti našega kraja. Ne ispuštam ruku iz njegove, imam osjećaj odletjet će magija, nestat će sjećanja, a ja želim još toliko toga u ovoj povezanosti čuti. Pa samo meni priča, jedina ja znam za crteže. Možda ovo bude tajna, promišljaju mojih šest godina. I nastavljam slušati. Kada vidim neke sjene na ostarjelom licu, instiktivno stegnem svoju malu ruku i priča se nastavlja.
„Bio je to jedan od boljih klubova“, kaže mi djed, „a ja jedan od ljepših momaka“, smije se. I danas u Gučoj Gori ako upitate za moga djeda, reći će vam da je bio dobar nogometaš na terenu, koji je još ponos malenog sela. Ali nije sve tako veselo bilo.
“U stvari, veliki snjegovi su bili tada, a mi pješačili u ne tako dobroj i toploj obući do škole. Pomalo gladni, moram ti priznati“, kaže. “A opet sretni i veseli jer idemo u školu, mladost nas nosi. Kada se otope snjegovi, valjalo je majci pomagati, zemlju obrađivati i na pašnjacima dane provoditi. Moja majka, sitna mala ženica, skrušeno i hrabro se nosila s teretom teškoga života. Srce je izdalo.”
Suze se sada meni sakupljaju u očima, ruka olabavi i gle promijeni se priča. “Nego da ti kažem“, reče mi i ponovno i stegnu moju ruku. „Znaš, još uvijek osjetim miris toploga kruha namazanog pekmezom“, a ja obliznem svoje usne. Smijemo se. „Želiš li ti sada neku krišku?“ pita me. Skočim iz krila i odjednom se ukočim jer moja ruka je izgubila taj magični dodir…
Djed je ustao iz svoje omiljene fotelje, donio mi krišku namazanu pekmezom od jagoda. Šutimo svatko u svojim mislima. Uzima daljinski upravljač i zajednički biramo kanale gdje su crtići najbolji. Šalimo se, dočekujemo naše ukućane i svakodnevnica je tu.
Sada imam petnaest godina, uskoro ću u prvi razred srednje škole. Ne sjedim više po krilima i ne mazim se rado, ali ruka moga djeda još uvijek je prisutna u mome životu. Sada je stariji, ruka malo slabija, ali ista povezanost je uvijek prisutna. Samo meni, onako maloj djevojčici, otkrio je tajne „crteža“, a kroz njih svolju ljubav i tugu prema prerano umrloj majci. Ostavio mi je u naslijeđe tradiciju njegovog kraja koji i danas često posjećujemo.
Nije to čovjek koji rado pokazuje emocije, tih i miran kao što rekoh na početku, svojom rukom i blagim dodirom utkao je u mene dašak prošlih vremena i plavičastih tetovaža.
Neću zaboraviti tu tradiciju, dodir, misao i osjećaj. To će zauvijek biti jedan mali djelić mene, duboko sakriven u srcu!