Igor Divković
Obilaziš oko mog Kunišćaka
kao kiša oko Kragujevca.
Zviždućeš, pritom, bezbrižno,
ptico pjevico Slavujevca.
Kružiš oko tog Okrugljaka,
kao mačkica, oko vruće kaše.
Skakućeš, pritom, vragolasto,
bambi košuto Košutnjaka.
Lomiš se oko naklonosti Lotršćaku,
uživaš, kao bubreg u loju.
Podari mi pogled, riječ koju,
prpošna Medejo Medvešćaka.
I tako dalje, sva si bliža
i, u tom ozračju, dalja, sva, jesi,
ti, od katedralskih zvona viša,
u srcu me svome ponesi.