KAD SE SA SRCEM KUHA…

piše: Štefica Vanjek

“Kad se sa srcem kuha...” Tko se još sjeća ove reklame? Očito metuzalemi kao ja koje još nije pokosila korona, kao ni mene. A bila su to sjajna i nezaboravljena vremena.

Konačno smo nakon dugo vremena ugledali sunce, i već je sve vedrije. Svaki dan doslovce dežuram negdje pred vratima ordinacije (naravno s onim odurnim brnjicama na nosu) pa sam se zaželjela šetnje i svježeg zraka.

Suprug me je dovezao u Dom zdravlja i da ne čeka poslala sam ga kući, a ja ću polako pješice. Svaki dan hodati, tako je naredio reumatolog, ne zna on kako je teško ovim koljenima nositi ludu glavu, i ostali teret.

Toliko kilometara imam u nogama od ordinacije do ordinacije da mi se čini kao da sam prepješačila Križne puteve u svim našim Svetištima.
Veselila sam se suncu mada mi je tuklo u naočale i ništa nisam vidjela, ali konačno će koža dobiti malo D vitamina.

Koliko sam se veselila suncu toliko mi je bilo dosta bljuzgavice koju je napravilo otapanjem velike količine snijega.Vratila sam se kući blatnjava do glave kao da sam sa svinjama u šumi Žutici tražila žir poslije poplave.

Gladna i umorna pomislim, kako bi mi baš dobro došla jedna juha da me okrijepi. Imam ja u ormariću gotove juhe u pričuvi za onda kada sam lijena dugo kuhati pravu. Otvorim ormarić i preberem juhe, ali nema ni jedne od naše poznate kompanije iz Koprivnice, one “Kad se sa srcem kuha, kuha se… juha“ samo neke slovenske koje mi baš i ne pašu.

„E danas ću baš skuhati pravu juhu“, naredim sama sebi pa izvadim komad govedine iz zamrzivača, očistim pola vrta povrća i ubacim u juhu, jer takvu vole moji unuci i zet. Kažu da kuham najbolju juhu, ali to je zato što u juhu ide i originalan začin od iste one naše kompanije koju je izmislila teta koja je tamo radila. Probala sam ja i druge začine ali ni jedan nije kao domaći. Domaće mi najbolje paše. Vidjeti ćemo hoće li i dalje biti tako.

Kupujem ja i ostale proizvode ove naše kompanije jer su odlični, a i zbog toga jer mirovinski fondovi imaju dionice u njoj pa tako pridonosim profitabilnosti kompanije i cijeni dionica. Pa, neću valjda dozvoliti da se srozaju, da ih neki poduzetnik kupi budzašto i ja ostanem bez mirovine. Mada, bez obzira na cijenu dionica, mirovine neće rasti, to je sigurno kao noć i bijeli dan.

Slušajući prepucavanja oko voditelja kompanije malo me strah da se i ovdje ne dogodi da će profit putovati u torbama na privatne račune u neke daleke zemlje a mi umirovljenici ćemo objesiti zube na klin (one socijalne na koje imaš pravo ali ih ne možeš dobiti), a dok se muljaže dokažu „pojest će vuk magare“.

Čitam kolika je plaća voditelja kompanije, pa još menadžerski dodaci, ako novinari lažu lažem i ja. Ma, ljudi moji koliko bi se kuća moglo izgraditi porušenih u potresu od menadžerskih nenormalnih primanja! Nisam vidjela da netko od tih bisera imaju više usta, više pari nogu i svega ostalog više pa im trebaju primanja sto puta veći od recimo jednog umirovljenika ili radnika na minimalcu.

Pratiti ću napredovanje kompanije pa ako sam se prevarila u predviđanju i dobijem nešto od profita u povećanju mirovine, zapljeskati ću vodećima, kao što bi njemački narod na odlasku pljeskao Angeli Merkel skromnoj, poštenoj i pametnoj ženi, koja nema ništa više od prosječnog građanina, stan od prije političke karijere, bez pomoćnica i kuharica, bez ludog automobila, vikendice i drugih stvari kojima se bogati vole kititi kao perjem.
-Eto dok sam ja pisala ovaj tekst juha mi se skuhala, i mogu vam reći baš je super okrepljujuća, idem ju smazati jer mi treba snage i sutra za hod do ambulante.