Jedan od brojnih literarnih radova pristiglih na ovogodišnji likovno-literarni natječaj kojeg organiziraju likovni umjetnici Ankica i Ante Karačić iz Iserlohna uz potporu Matice hrvatske za Ruhrgebiet i medijsko pokroviteljstvo Hrvatskoga glasa Berlin.
literarni rad: Matea Gavrić, 7. c, OŠ „Đuro Pilar“, Sl. Brod, PŠ Kolonija
likovni radovi: Marieta Tomić, 1. c, OŠ Stanovi-Zadar i
Maša Karaga, 2. a, O.Š. Šimuna Kožičića Benje, Zadar
Kada pogledamo u ruke ne vidimo ništa posebno. Samo kost prekrivenu mesom i kožom, sačinjenju od manjih kosti koje nazivamo prstima. Ništa posebno. Ali, varate se!
Ruke su glazba, dodir, sastavnica. Kako je nama važan mozak, tako su našem tijelu važne ruke. Ruke su alat pomoću kojega izražavamo svoje emocije i stoga ću ovu priču posvetiti ljudima kojima su ruke povrijeđene ili, ne daj Bože, još gore ozlijeđene.
Kada sam počela plesati, nisam mislila da će ples biti težak za mene i moje tijelo. Tijekom vremena provedenog u dvorani punoj zrcala, moje su se ruke počele umarati. U plesu kojim se bavim ruke nose sav teret jer se trikovi odnose na ruke.
Bezazlenost plesa pretvorila se u noćnu moru kada mi se ruka izvrnula tijekom izvođenja jednoga trika. Bila sam slomljena, bila je i moja ruka. Mislila sam da nikada više neću moći plesati. Bila sam spremna odustati od svoga sna.
Ruku je bilo teško micati. Boljelo je. Jako. Bila sam uporna. Ljudi su mi govorili: „Nemoj! Nećeš uspjeti! Povrijedit ćeš se još više!“
No, NE! Nisam odustala. Nisam ih slušala. Nakon bolovanja kod kuće, bila sam spremna otići na fizioterapiju. Kada sam ruke po prvi put nakon dugo vremena ponovno stavila na pod, poželjela sam se prebaciti u premet unaprijed, ali nisam mogla, nisam smjela.
Ruke su mi bile važnije nego ikada prije. Molila sam Boga da mi bude bolje. Vježbala sam ruku sve više i više, sve češće i češće, dok mi se druga ruka ne slomi. Doktori su mi rekli da više nikada neću moći rukama raditi ono što želim. Opet sam rekla NE!
Rukama sam dodirnula zvučnik da osjetim glazbu, podigla ih ka nebu da dobiju oči i progledaju, pričala im priče kao utjehu i ostvarivala svoj san kako bih im stvorila priču. Nikada nisam mislila da neću uspjeti, ali drugi jesu.
Kada sam izašla na podij, ljudi su očekivali moj pad. Nisam pala. Ruke su mi se smješkale i govorile: ,,NE, nećemo sada odustati! Bile smo zajedno kroz cijeli život i bit ćemo zauvijek!” Tada se prebacih. Dočekah se na ruke. Uspjela sam! Ljudi su pljeskali.
Mislim da su moje ruke bile ponosne same na sebe, a i na mene. Ljudi su mi rekli da mi je samo nebo granica! Bili su u krivu!
Moja granica je moja mašta, moj um, moja volja, moje ruke. U lošim stvarima izbor nije odustati, nego pustiti volji kretanje po cijelom tijelu!
Tamo gdje su utjeha, strast, priča i budućnost, tamo su moje i vaše RUKE!
