tekst: Štefica Vanjek
Ovaj duži period hladnoće natjerao nas je u kuće kao jazavce u jazbine pa smo primorani pratiti medije da ubijemo sivilo. Ali, majko mila- i tamo samo sivilo.
Moram reći, radije bi vani orezivala voćke i uređivala kamenjare, pa makar mi grba na leđima izrasla od savijanja, nego danima slušala jedno te isto prepucavanje političara. Nagledala sam se pucnjave iz različitog oružja više nego u vrijeme rata. Cijeli svijet se okreće naopačke, jedan debil muti vodu u cijelom svijetu, a mi gledamo jedno kukuruzište i jednu osobu koja puca u njega. Ma, zašto od buhe rade slona?!
Ja sam kao maloljetna u školi za odgojitelje učila rastavljati pušku i išla na gađanje na streljanu, a danas kada roditelj to radi sa svojim djetetom, to je krivično djelo za zatvor. (Da se zna, ne odobravam jer je i ovako previše nasilja koje bombardira djecu sa svih strana i vrišti iz svih medija. Pozitive ni u tragovima!)
Kola su očito krenula natraške niz brijeg, pa onaj koji tuđu djecu zlostavlja, može se braniti sa slobode, a roditelju je mjesto u zatvoru. Ni jedno djelo ne opravdavam, da se razumijemo, samo ne opravdavam nejednaku primjenu zakona. Mada mi je sedam banki na grbi, još uvijek mogu razlučiti pravdu od nepravde. A i dosta mi je nebitnih afera, dok velike prolaze ispod radara.
Svi se danas vade na Zakon o zaštiti djece, tamo gdje nije potrebno, a tamo gdje je potrebno nitko ne reagira. Moram reći da je i taj zakon za zaštitu djece diskutabilan pa ga svatko tumači kako želi. Zato tinejdžeri bez sankcija mogu maltretirati profesore, a oni ne smiju poduzeti ništa. Zato, za nekoliko godina neće imati tko odgajati i obrazovati djecu.
Kao odgojitelj znam koliko je potrebno nekoj djeci da se priviknu na vrtić, koliko je tješenja, sjedenja u krilu i zagrljaja potrebno primijeniti kako bi se koliko toliko zamijenio roditelj i dijete bilo zadovoljno. Ali, sunce micika, još malo neće odgojitelji smjeti utješiti ni pomaziti dijete jer će se naći neki pametnjaković koji će odgojitelja proglasiti pedofilom ili nesposobnjakovićem, jer je on na internetu sve naučio. (Em ti gugl i internet kad su pametniji roditelji od stručnjaka koji studiraju predškolski odgoj).
Vraćam se na kukuruzište… jadan kukuruz nastradao ni kriv ni dužan jer se „baji“ igralo oružjem! Majke ti mile, čudo da nije pogodio svoju nogu u natikačama.
Sve te fotografije o kukuruzištu sjetile me na djetinjstvo i dječje igre u kukuruzištu, igre skrivača… ma milina, nitko te nije mogao naći među stabljikama koje nisu bile kao danas visoke kao drveće… Djevojčice su glumile frizera pa smo klipovima plele pletenice i razne frizure izmišljale. To su nam bile lutke, jer nije bilo Barbika ni drugih lutki s različitim odjevnim predmetima. Mašta je radila sto na sat pa, smo se sami snalazili kako smo znali. E, da je tada bilo pametnjakovića koji pucaju po kukuruzištu van sezone lova, netko bi sigurno nastradao pa bi imao razlog za pritvor i zatvor.
Ma, ne bojimo se mi za dotičnog gospodina! Njegova ruka važnija je od ugleda, pa će lijepo na spavanac, na sigurno mjesto u Hrvatskom saboru, a lova će samo curiti na njegov račun. Ma, ovo je sve bila igra za naivce, a završiti će zaboravom.
I danas psujem starost što me stigla, pa se ne mogu kandidirati za Sabor, da tamo odspavam par mandata i kupim kakav mali apartman na moru.