Pjesmom se ovih dana opraštalo od Đorđa Balaševića u Zagrebu, Splitu, Puli, Osijeku, Zadru… Ode Čovjek, a njegove pjesme, čekaju “neke nove klince”.
piše: Slavica Sarkotić
Volio je sve pa je zato mogao doći k svima.
Svuda.
Nije poznavao ni priznavao granice jer je znao da ljubav i pjesma ne poznaju granice.
Pjevao je s djecom “Samo da rata ne bude” kad su oni željni rata i osvajanja već brusili kandže.
Javno je govorio protiv rata i zato bio marginaliziran u vlastitoj državi.
Pjevao je o svom dedi pa smo u toj pjesmi pronalazili i naše djedove.
Pjevao je o Vasi Ladačkom pa smo sve nesretne ljubavi prepoznavali u toj pjesmi.
Pjevao je o protinoj kćeri, o bezdanu, o prvoj ljubavi, o ulici u kojoj je odrastao, o ženi koju je volio najviše na svijetu, do kraja.
Pjevao je najljepše pjesme o majci, o sinovima i o kćerima, o konjima nebom tjeranima kroz suze i kroz oblake u kas.
Pjevao je o svemu što je svakome od nas važno i u čemu smo se uvijek mogli pronaći.
O milijun malih stvari koje naizgled malo znače ali tako često znače sve.
Pjevao je o mandarinama i malom “belom zecu.”
Pjevao je čak i o malom magaretu s biljegom na lijevom kopitu.
Pjevao je o svakodnevnim stvarima na nesvakidašji način i tjerao nas na suze i na smijeh.
Volio je sve gradove i sva mjesta i zato je svuda bio dobrodošao.
Pozlatio je naše mladosti i obukao ih u stih i svilu koja nikada neće izblijedjeti.
Došao bi u običnim trapericama i majici i petnaest tisuća ljudi bi se diglo na noge.
Sebi nije davao na važnosti, možda nam je baš zato bio tako važan.
I zato sam plakala jučer kad sam saznala tužnu vijest da je otišao zauvijek.
I zato mi je današnje jutro bilo tužno jer sam se probudila sa spoznajom da ga nema.
Otišao je tamo gdje granice ne postoje.
Nedostaje i nedostajat će.
Ali mi koji smo ostali iz njegove generacije i oni mlađi nastavit ćemo vrtjeti njegov “Ringišpil”.
Tako da se nikada ne zaustavi.