piše: Dragica Trumbetaš
Negdje je pisalo da 80% ljudi pred smrt ne prepoznaje mjesto gdje su radili ako dožive duboku starost… Danas se ruše dimnjaci ciglane Zagreb i zauvijek će se promijeniti slika grada.
Dimnjaci su se vidjeli na daleko i bili su svojevrsni orijentir onima koji su došli u Zagreb i nisu se najbolje snalazili.
U ciglani su radili ljudi iz okolnih manjih zagorskih mjesta, bio je to teški posao s mnogo prašine i fizičkog rada, no mnogima je to bila odskočna daska za odlazak u svijet.
Iz jedne porodice u kojoj je bilo osmero djece, najstariji dječak išao je sa mnom u razred.
Jednom je učiteljica pitala što su nam po zanimanju roditelji.
Većinom su to bili zemljoradnici no taj dječak je s ponosom rekao moj tata “radi”.
Svi smo ga gledali s poštovanjem jer naši su očevi delali v goricama, orali, kopali, kosili a njegov je” radio”.
Pored toga njegova su braća u nižim razredima svi imali svake godine nove čizme dok smo mi nove dobivali i tri broja veće kako bih mogli nositi više godina.
U toj prenapučenih seoskoj školi shvatili smo što znači industrija. Tata tog dječaka kupio je svojoj djeci pravu loptu, mi svi ostali imali smo krpene, no njih je bilo toliko da su se sami igrali dok smo sa zavišću gledali.
Njihov život uskoro se sasvim promijenio.Tata je uštedio novaca za kartu i jednog ljeta otišao je tražiti posao u Njemačkoj i ostao raditi tamo.
Pričalo se da je dobivao mnogo novaca kao dječji dodatak.
Vrlo brzo, nakon samo godinu dana, obitelj je odselila u Koprivničke Brege, čuli smo da im dobro ide no nikada nijedno od osmero djece nije poželjelo doći niti na jedan dan u svoje rodno selo. Tamo gdje su živjeli imali su puno bolji život.
Od danas više neće moći ni prepoznati staru ciglanu u kojoj su udareni temelji njihove životne predispozicije.
Naša zemlja olako je napustila industriju, ugasile su se mnoge tvornice koje su hranile mnogo radnika. Turizam kao zamjena prošle godine pokazao je da države koje se na to oslanjaju stoje na labavim nogama.
U proteklih 30 godina nisu se našli ljudi koji donose odluke koji bi donijeli zaokret da se krene u pravom smjeru. Donesena dugoročna strategija je samo basnoslovno skupi promašaj.
Raditi po strategiji a ne po prilikama, ne može biti pravi put. Strahovito je štetno u industriji, na rukovodeća mjesta, zapošljavati ljude po domoljubnoj zasluzi njihovih roditelja. Niti se trude, niti razumiju što je to stvaranje nove vrijednosti.
Dogodilo nam se da se dobit u industriji prelila preko menadžerskih ugovora s velikim bonusima u izgradnju apartmana na moru, umjesto da je ostala tamo gdje se i stvorila. Zbog toga danas ljudi nemaju gdje raditi, odnos umirovljenika i radnika je neodrživ.
Da nema inozemnih mirovina, da nema njegovateljica, starijih žena koje su nakon što su izgubile posao u Hrvatskoj, otišle u EU čuvati umiruće starce, bilo bi još više gladnih.
U našoj Vladi i u svim stručnim timovima, nema stručnjaka koji bi sagledao cjelinu i tražio da krenemo u drugom smjeru.
Jučer slušamo nove političke opcije, traže da se kolektivno izdvaja za obnovu, ni oni nemaju ni hrabrosti ni želje za bitne promjene, kao da se nisu nagledali zlouporabe položaja do sada.
Da se to usvoji ustezalo bi se ovima koji si sada sami obnavljaju kuće i rade za minimalac, a ljudi na položajima našli bi novu rupu iz koje bi izvukli zamjenski novac.
Dok imamo predsjednike uprava, u još to malo industrije, koji imaju EU plaće i svemirske bonuse a radnici im imaju plaće oko minimalca, nećemo se oporaviti.
Primjer Podravke je najbolji svježi primjer.
Porodica Dalić 200 000 kuna mjesečno nema gdje potrošiti. Da samo jedu kavijar i losos, da piju ptičje mlijeko, ostalo im bude bar 150 000 kuna mjesečno.
Vikendicu već imaju, aute su dobili, toče ih besplatno i novac mogu samo stavljati na hrpu.
Da radnici imaju plaću 7500 kuna sve bi potrošili na hranu, na pristojni život i oko 1800 kuna vratili u proračun preko PDV.
Pored toga, ti bi radnici i punili mirovinske fondove, imali bi koristi i sadašnji umirovljenici, ali radnici bi imali pristojne plaće.
Rješenja su vrlo jednostavna, no oni su ih zamotali u tisuću pravnih zavrzlam, izmislili zakone koji prikrivaju krađe, a sve to opisuju financijskim žargonom sa stranim izrazima da ljudi ništa ne razumiju.
Marića smo zadužili da hoda po svijetu i zadužuje naše unuke, a sva nam se strategija sastoji i tome da pratimo vremensku prognozu i vidimo hoće li biti toplo ljeto da nam dođu turisti.
Ma, brate mili sve se da reći u dvije hrvatske riječi:
“PRESTANITE KRASTI!”