Marko Jareb
S mora kad’ vjetri pušu,
njegova predivna boja,
oplahuje njenu dušu,
koja je posebnog’ kroja.
Onda mi dođe u glavu,
njezin blagi pogled vječan,
i misal na tu pojavu,
stvara izraz lica svečan.
Dokle kuca meterino bilo,
tada ne znaš koliko ti znači,
ali svakom’ fali njeno krilo,
i toplina što iz njega zrači.
Ruka njena meka, zlata,
k’o da ide na zabavu,
i lančić joj oko vrata,
gledaš u ljepotu pravu.
Na ramena kosa pala,
u misli mi netom sinu,
da ju njena djela mala,
u visinu vječnu vinu.