piše: Kitana Žižić
Kad smo je upitali kako se zaljubila u tog sebičnog mladića, samoživog do srži, nije znala objasniti.
Bio je liječnik, završio studij bez ijednog ponovljenog ispita i to u vrijeme, kad liječnici nisu tražili unosno zaposlenje i karijeru izvan granica vlastite zemlje. Za život je izabrao Split, premda je rođen u Zagrebu i tamo se školovao. Daniru je upoznao jednog ljeta na splitskim Bačvicama.
Veselu plavušu lijepo građenog tijela i osmijeha, koji te mogao navesti da skidaš zvijezde s neba, i mjesec, ako ona to poželi, nije zavolio na prvi pogled. Ali iz dana u dan sve je nestrpljivije čekao jutro da je opet potraži na pijesku, gdje se nadao ispisati svoju ljubavnu priču. Naravno ne na pijesku, jer takve vjetar lako briše.
Prijatelja je molio da izmišlja uvijek nove i nove razloge, zbog kojih mora produžiti boravak kod njegove obitelji. Stipinim roditeljima to nije bilo mrsko, jer je Filip bio pristojan, drag i marljiv mladić. Mogao bi pogurati njihovog sina do ozbiljnijeg shvaćanja studija medicine.
Dok nije završio studij, Filip je svakog mjeseca barem jedan dan provodio u Splitu s njom. Jer ona nije mogla umaknuti budnim očima roditelja, zabrinutim za svoju kćer. Ništa novo za roditelje ženskog djeteta, jer uvijek misle kako je budućnost djevojke, pogotovo lijepe, nesigurna zbog izloženosti prevelikim izazovima. Ako ne uspije sačuvati nevinost pupoljka, a naiđe na pogrešnog, ne daj Bože, nepoštenog šarmera, ženskaroša, bit će nesretna.
Srećom po djevojke rođene u modernijem svijetu, da danas mnogi za to ne mare. I sama sam u vrijeme svoje mladosti propustila mnogo neslućene ljepote iz straha da ne „zakačim belaja“. Da smo barem imali prilike kao gejše u Japanu, trgovati s tim „belajem“ i zaraditi bogatstvo, pa poslije što bude. Bile bi neovisne u smislu odabira življenja na svoj način.
Kad su organizirali zaruke u Splitu, Filipovi roditelji i sam Filip dojmili su se Danirinih roditelja. S obzirom da je i ona bila pri kraju studija ekonomije, a on već diplomirao, nije bilo nikakvog razloga za odugovlačenje.
Svadbu su organizirali kod Graše. Filipovi roditelji kupili su im dvosobni stan na Tablama, u dobro održavanoj peterokatnici. Danirini su pomogli oko popunjavanja interijera te im je život započeo da bolje nije mogao. On je odmah dobio specijalizaciju u bolnici Firule, a kad je ona počela s javljanjima na natječaje za posao, Filip ju je po prvi put neugodno iznenadio.
„Nema potrebe da ti radiš. Imat ćeš pune ruke posla kao žena budućeg specijaliste. Dok to postanem, mukotrpno ću raditi, učiti, putovati na predavanja u Zagreb. Potrebna mi je kod kuće brižna supruga, koja će naš dom uobličiti u toplo gnijezdo, gdje ćemo uživati u zajedničkim trenucima. Potreban mi je mir, da bih imao dosta energije i elana za sve ono što se očekuje od mog zvanja.“
Nije joj bilo pravo. Završila je i ona studij i, premda su se njeni roditelji voljeli, mama joj je često pripovijedala o slučajevima, u kojima su žene zbog financijske neovisnosti, ovisile o nekadašnjim ljubavima preobraženim u nasilnike, agresivce, tupane, nedokazive isključivce.
„Pazi draga! Nikada ne dozvoli da nemaš mogućnosti uzmaka!“
Premda je pohranila majčine riječi u ladicu tihih mudrosti, iz ljubavi pretočenih od duše duši, obje duše je zaveo taj galantan muškarac, koji je mirisao odanošću i uspješnošću.
Pripremala je večere za njemu značajne goste, učila kuhati ukusna jela i koristiti usluge najboljih cateringa. Njeno poznavanje otmjenih ophođenja, u nazovi elitnim društvima, nije bilo na visini. On ju je poučavamo u satima pred odlazak na spavanje. Onako usput i diskretno.
Kad bi ga dočekala s posebno ukusnim ručkom, nedostajalo je svježe cvijeće u vazi. Drugi put rukom vezeni stolnjak. Nije bilo neophodno da ga sama izveze. Mogla ga je kupiti na splitskom pazaru, ali je morao biti na stolu.
Ako je bilo što nedostajalo, nije imao apetita. Ali nikad nije povisivao ton, već biranim riječima skretao pozornost na ono što bi i njoj trebalo nedostajati. On zarađuje dovoljno da mogu uživati u ljepoti i uljuđenoj udobnosti vlastitog doma.
Zašto je na to pristajala? Zar nije opažala kako nestaje njena osobnost, kako se ona smanjuje ne samo u njegovim, već i u svojim očima?
Ako je to ljubav, bilo s njene ili njegove strane, onda ja o ljubavi ne znam ništa. Samo mogu skrenuti pažnju na poznatu staroslavensku poslovicu o ljubavi: „tajna to velika jest“. U duhu liječničkog jezika, „treba svaki slučaj individualizirati“.
Stoga neću nagađati o razlozima njihovog ponašanja, njegovog zahtijevanja i njenog poslušnog odgovora na zahtjeve, bez prigovora ili s mršavim pokušajima odbijanja traženog.
Kad je poželjela djecu, smatrao je da nije potrebno žuriti s tim. Uživat će jedno u drugom dok još mogu.
Kad će proći to čekajuće razdoblje? mislila je. Označiti početak odgođenog vremena, u kojem će poraditi na djeci?
Kako je vrijeme prolazilo, usudila se bez dogovora prestati piti pilule, ali je imala osjećaj da on i dalje pretjerano pazi. Kad mu se ipak omaklo, presretna mu je prenijela divnu vijest. Prihvatio ju je s osmijehom, ali licem mu je preletjela sjena nezadovoljstva. Nije je mogla ne primijetiti.
Trudnoću nije dobro podnosila. Mučnine su bile izrazito jake, kao da ih je poticala svijest o njegovom nedovoljnom radovanju zbog dolaska djeteta. Nije to mogla pojmiti i ono malo prijateljica, koje su joj preostale, sve su češće slušale o njenom nezadovoljstvu brakom.
„Prema vani gladac, iznutra jadac.“ U kolikoj mjeri je to oslikavalo njihov brak, ipak nije nikome otkrivala. Mama je bila zabrinuta, sluteći da nešto ne štima, ali je Danira bila preponosna da išta prizna. Sramila se svoje pretjerane popustljivosti, koja ju je upravo dovela do ruba ovisničkog ponora.
Jedino je s Marinom bila do kraja iskrena. Marina se našalila da bi im brak mogao puknuti iz religioznih razloga. „On misli da je Bog, a ti više ne misliš tako“, rekla joj je. Upravo je odgledala film „Plesna terapija“, koji joj je ponudio moguće objašnjenje njihovog razilaženja u braku.
Filip je nastavio lomiti valove supruginih potreba, želja, emocija, a kad je spontano pobacila, umjesto tješenja, izjavio je: „Sad ćeš opet biti samo moja.“
Eto pritajenog nasilja. Možda nije opasno po život, ali što je s ranjenom dušom? Danira ne mora skrivati lice, ali bi za nju bilo uputno ogoliti dušu, priznati poraz u braku i potražiti pomoć. Umjesto gutati i dalje ukusne obroke, koje vrijedno priprema iz dana u dan s namirnicama kupljenim njegovim novcem.
Filip nije primijetio promjenu na njenom licu? Ili nije mario? Možda je mislio da „ima lice jasno kao dan na kome sve piše“?
Danira ga je prestala voljeti, ostala je samo gluma. Sebičan kakav je bio, njegovo sljepilo nije mu pomoglo da shvati da ga više ne voli.
Jednog dana prije uobičajenog nedjeljnog ručka, Danira je skočila s najvišeg kata „Kineskog zida“ u Splitu.
MANJE POZNATE RIJEČI:
1. Zakačiti belaja znači dogodi ti se neka nevolja