piše: Štefica Vanjek
Nema me u zadnje vrijeme na društvenim mrežama i na internetu jer mi ruke ne opraštaju kosilicu, šišačicu i ini vrtlarski alat pa fini pokreti kao što je tipkanje, ne dolaze u obzir. I oči mi ne vole ekrane pa mi stalno šalju crne točke koje putuju kako se njima hoće.
Neki dan sam virnula na internet i prvo što sam ugledala je fotka lika u kupaćim, mislim, eto pripremaju nas za nadolazeće ljeto (znam da nije u tome štos, već i vrane znaju da je nadmudrivanje u pitanju) . Imam i ja fotku od prije „sto godina“ u kupaćem, ma šta reći „manekenka, ali, manekenka“, rekao bi gospodin Pervan u seriji, na fotki bome svaki mišić na svom mjestu.
Pitajte me danas da stavim fotku u kupaćem, mislim da bi se gadno proveo onaj koji bi to napravio, moguće je jedino ako mi tijelo fotošopom posudi neka super zgodna glumica, ne bi se bunila.
Surfam ja tako internetom kad, dotični gospodin u svim mogućim kupaćim gaćicama ali fotošopiran. Moram priznati, najviše mi se dopao kostim gospodina Borata, odlično pristaje faci. Namjerno ne komentiram mišiće jer to mogu samo kod sportaša, a kod ovdašnjih političara mogu komentirati mišiće jezika koji se, nema sumnje, treniraju svakodnevno, baspoštedno po drugu stranu, ne pazi se bome, izvode li se vježbe pravilano.
Nema dugo, završila sam s terapijama u Naftalanu koji sada bome izgleda kao pravo lječilište, poželjno za domaće ljude i goste iz svih zemalja. Vježbala sam mišiće gornjeg dijela tijela pod stručnim nadzorom fizioterapeuta, ali ono što mi je bolna točka nisam, jer me bilo strah strunjače da se ne osramotim pred ljudima kao neke godine kada nisam mogla ustati sa strunjače. Prvi dan kada sam došla u dvoranu na vježbe, “em ti svetu repu, nigdje strunjače, samo kreveti (opet sam samu sebe… kao mnogo puta, a mogla sam lijepo isklesati trbušne mišiće i to fino laganini na krevetu)“.
Svaki dan sam stigla prije termina pred lječilište jer nikad se ne zna kada će biti spuštena rampa, u HŽ-u nema točnog voznog reda da se možeš ravnati po njima. Nije to Japan u kojem ministar za par minuta kašnjenja daje ostavku, kod nas ministri ne daju ostavke ni za katastrofalne pogreške.
Šetala sam prije terapija uz bazene i čeznutljivo gledala ljude koji se kupaju (blago njima mislim si, „tijelo u vodi, a mozak na paši“). Otvoreni bazeni čekaju ljeto i kupaće, ali mene neće vidjeti jer najprije moram kupiti knjigu Antonije Blaće „Ljeto bez parea“ da ovaj višak mišića na trbuhu smanjim na minimalu. A onda da platim tečaj plivanja, možda naučim plivati barem kao pas. A možda se pridružim i pokretu „ljeto bez parea“ pa to preraste u neku stranku za sljedeće izbore pa budem na listi kandidat za gradonačelnicu.
Razmišljajući o tom padne mi na pamet misao: Kako bi bilo da svih trideset osam tisuća kandidata koji su se kandidirali za ove izbore stave svoje mišiće na uvid svekolikom pučanstvu? To bi bila zabava za birače za četiri godine mandata, nekima da se prikrije nerad i malverzacije za trajanje mandata, a neke da ljude upoznaju i po izgledu.
Jako je bitno narodu što nismo ponovo ušli u finale Eurosonga tako da su to komentirale sve važne face iz politike, a devalvaciju i poskupljenje životnog standarda niko ne komentira, samo sirotinja koja svaki put kada uđe u trgovinu skida sve s neba jer si ne može priuštiti osnovno za život. „Bože čuvaj sirotinju a bogati se ionako sami za sebe pobrinu“, pjevali su Prljavci davnih godina a aktualno još dan danas.
Pitam se do kada će nas kao šupljoglavce zabavljati trivijalnim bezvezarijama dok će važne stvari za rješavanje, trpati pod tepih. Bijes me hvata, i masno bi opsovala ali ja sam ipak dobro odgojena, pa neću.
Ove moje sive stanice više ne funkcioniraju kao kod Poirota pa neke stvari ne mogu objasniti i razriješiti. Zato mi je bolje da samo meditiram na svojoj mirisnoj terasi gdje starinska ruža sramežljivo pušta miris koji obuzima sva čula, i budi sjećanja na neka davna ljepša vremena.
Dragi čitatelji opustite se i vi, ljeto dolazi mada je proljeće preskočeno, i vježbajte da možete u kupaćima pokazati svoje mišiće.