prilog: Andrea Bosanac, Ivano Rešetar i Uredništvo HGB
Kad je sredinom veljače stigao E-Mail koji je potpisala učiteljica Andrea Bosanac iz OŠ Kajzerica u Zagrebu, zasuzilo je u oku Jadranke Gradac, dopredsjednice Matice Hrvatske za Ruhrsko područje koja prima literarne radove što stižu u okviru likovno-literarnog natječaja u kojemu na inicijativu umjetnika Ankice i Ante Karačić iz Iserlohna, mogu sudjelovati hrvatska djeca širom svijeta.
Učiteljica Bosanac poslala je literarni rad, točnije pjesmu njenog učenika na temu ovogodišnjeg natječaja: “Ruke su život-oči, misao, glazba i priča”. I ne običnu pjesmu i ne običnog učenika.
Pjesma je pisana velikim slovima a takvog je velikog srca i dječak Ivano Rešetar, učenik 5. razreda čija učiteljica hrvatskoga jezika, Andrea Bosanac, uz dječakovu pjesmu šalje i esej sljedećeg naslova:
“Kako je nastajala “Pjesma o rukama”, Ivana Rešetara iz OŠ Kajzerica iz Zagreba.”
“Ivano Rešetar je učenik 5. razreda OŠ Kajzerica iz Zagreba u Republici Hrvatskoj. Ivano je dječak s autizmom. Iznimno je drago dijete. Vrijedan je učenik. U radu u školi mu pomaže asistentica Nika, a kod kuće roditelji.
Vidjevši objavu natječaja, odlučila sam u suradnji s roditeljima, asistenticom Nikom i, naravno, Ivanom, pokušati ostvariti, tada sam mislila, neki literarni uradak. Pokušaj je urodio stihovima na koje smo svi jako ponosni.
Ivano je svoj uradak stvarao od kraja listopada 2020. godine, od trenutka kada je natječaj objavljen. Polako, laganim koracima. Svaki put kada je u nastavnome satu ostalo malo vremena, Ivano je pomoću sličica, fotografija i pitanja, koja su bila vezana uz slike i fotografije, pisao. Pisao je sve što vidi na njima uz asistenciju njegove asistentice Nike. Rečenice smo onda zajedno čitali. Pokušavali smo dodati još koju riječ koja bi opisivala viđeno na slikama i fotografijama. Neke je fotografije majka fotografirala kod kuće, posebnu pozornost posvetivši Ivanovim rukama te je i njih promatrao.
U pjesmi smo pokušali opisati ruke svih onih osoba koje su Ivanu važne za njegov život. Ivano inače piše velikim tiskanim slovima te je tako i pjesma prepisana. Sve je pisao u obliku rečenica koje smo onda rezali/prepisivali u stihove i tako je nastala Pjesma o rukama.
Naš je Ivano svoju pjesmu čitao svojim prijateljima iz razreda i zaslužio gromoglasni pljesak. Cilj ovoga stvaranja nije osvajanje nagrade. Mi smo nagradu već osvojili jer smo uspjeli napisati prekrasnu pjesmu koja je izašla iz pera jednog dječaka s autizmom. Željeli smo samo dragim prijateljima širom svijeta pokazati da zajedno možemo puno, samo ako smo na istoj strani i imamo isti cilj. Ivano će imati uspomenu za cijeli život.”
Učiteljica Andrea Bosanac u E-Mailu još dodaje i ovo: “Jako smo ponosni na ovaj uradak našeg učenika. Hvala što ćete pročitati i procijeniti i njegovu pjesmu. Hvala što pokrećete ovako divne stvari u kojima možemo povezati svu našu djecu i njihovo stvaralaštvo i kreativnost”.
Koja lijepa pohvala inicijatorima i organizatorima Natječaja! Ima li veće nagrade tom trudu od vremena, rada, entuzijazma i ljubavi što su je pokazala srca i ruke učiteljice, roditelja, asistetice, učenika, svih okupljenih oko Ivana i njegove pjesme.
PJESMA O RUKAMA
DJEČJE RUKE HVATAJU SUNCE.
ČVRSTO DRŽE TATINU RUKU.
RUKE GRLE STABLO,
PLJEŠĆU I MAŠU.
ONE DRAGAJU.
DJEČJE RUKE SE JAVLJAJU
DRŽE OLOVKU,
PIŠU ZADAĆU.
MOJE RUKE SU LIJEPE.
ONE SU NJEŽNE.
NA DESNOJ RUCI IMAM MADEŽ.
KOŽA MOJIH RUKU JE MEKANA.
VJEŽBAM IH
I ČUVAM.
NOSIM RUKAVICE.
S NJIMA CRTAM
LJUDE,
CVIJEĆE,
MORE,
BRODOVE,
SUNCE
I DRVEĆE.
VOLIM BOJATI
ŽUTOM,
ZELENOM,
PLAVOM,
I CRNOM BOJOM.
GRLIM TATU.
VUČEM ŠTRIK,
PIŠEM.
SVOJIM RUKAMA PLJEŠĆEM.
KAD PADNE SNIJEG,
RADIM SNJEGOVIĆA
I GRUDE.
RUKE MOJIH PRIJATELJA SU
LIJEPE,
UREDNE
I MEKANE.
RUKE MOJE BAKE SU
NJEŽNE,
STARE I VRIJEDNE.
ONE ME NJEŽNO
DRŽE ZA RUKU.
RUKE MOJE MAJKE
SU NJEŽNE I LIJEPE.
ONE ME GRLE,
PERU SUĐE,
KUHAJU.
VOLIM NJENE RUKE
JER SU NJEŽNE.
RUKE MOGA TATE
SU VELIKE.
NJEGOVE RUKE NOSE VREĆICE,
VOZE
I BLAGOSLOVE.
VOLIM NJEGOVE RUKE
JER ME GRLE.
RUKE UPOZNAJU
I DAJU SIGURNOST.