piše: Sandra Marelja Muić
Nema par dana da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić iznenada u 66. godini preminuo, da se stanje uma javnih medija užarilo do besvijesti.
Od ranog jutra do mraka, čereči se mrtvog čovjeka u svim javnim glasilima, portalima, televiziji od medijskih djelatnika do kvazi oponenata, koji mu preko dvadeset godina nikad nisu mogli ni vode nanijeti.
Osebujna, kontroverzna ličnost prepuna izjava i afera, Bandeleon, koji je živio i radio kako je htio, kojega je bilo i previše uglavnom i kojega je svatko doživljavao na svoj način. I koji je zaslužio poštovanje kao i svatko drugi kad se zaputi pod nebeski svod.
Na najčitanijem hrvatskom portalu , dan poslije vijesti o smrti Bandića, osvanuo je osvrt urednika pod naslovom – Umro je najgori od najgorih.
Jesmo li zbilja društvo koje želimo takav odnos prema nekome tko je preminuo i zašto nam se novinarstvo spustilo na tako niske grane? Makar je nebrojeno puta preminuli imao sukobe s novinarima, čak im zabranjivao i prisustvovati na pressicama, u civiliziranom društvu ne smije biti tolerancije ovakvim natpisima.
Kao iritantni demanti svih ovih koji se iživljavaju nad likom i djelom preminulog, stoje ucviljeni dugogodišnji suradnici i prijatelji te – mali čovjek- kojemu je gradonačelnik uvijek bio blizak ; populist po svojoj politici ali i po svojoj hercegovačkoj duši. To je najočiglednije postalo nakon smrti, kada su svi ti kojima je pomogao, to rekli naglas. Mali ljudi nemaju (više) šta izgubiti, pa kažu stvari naglas, dok oni u odijelima uvijek mudro šute. Možda ga je baš to podrijetlo određivalo kao čovjeka kojemu se moglo pristupiti, pa su se svi ti obični ljudi mogli lakše njemu obratiti nego nekom bahatom hadezeovcu ili beskrvnom esdepeovcu, a možda je to podrijetlo i ono što je pored svih afera i političkih nanosa, toliko smetalo, jer je ostao postojan.
Zadužio je – sirotinju – pročitah negdje, a zaboga, tko vam daje pravo ljude nazvati sirotinjom i radi čega? Sindikat i stranka umirovljenika su dva dana nakon smrti javno zatražili da se nastavi provoditi socijalna politika Milana Bandića i dalje, što govori dovoljno za sebe. Grad Zagreb ima procentualno najviše zaposlenih invalida u Hrvatskoj, što je samo jedna od dobrih stvari proizašlih iz vladavine preminulog gradonačelnika. Naravno, to ne može biti medijski zanimljivo, tu je uskok, pnuskok, holding, milijuni, javni natječaji, znanstvenofantastični projekti, bunde i ne znam šta sve ne, to daje čitanost, to daje inpute za prepucavanje.
Sprovod pokojnika je, očekivano, dodao još ulja na vatru. „Sve“ epidemiološke mjere poduzete, ali tisuću ljudi jedan do drugoga, dok je kod drugih propisano 25 osoba maksimalno. Koliko štofa opet za medije i nadasve, oporbu. Oporbena zastupnica SDP-a sikće radi mnoštva na sprovodu sa govornice, odjevena u najvatreniju crvenu haljinu koju je imala u ormaru, baš prigodno za dan pokopa osobe koja je preko dvadeset godina upravljala gradom Zagrebom. Sikću, frču, rastežu sa svih strana; bezočno se iskorištava post mortem situacija za dobitak kojeg političkog boda. Lokalni izbori su pred vratima, a nekako svi bljedunjavo gledaju i na drhtavim nogama stoje, nitko da se prometne u superstara. Ajmo peglati po Bandiću, makar pokojnom, ajmo pilati po stožeru, njih nitko više ne shvaća ozbiljno, ajmo se rugati Plenkiju zbog prepucavanja sa riječkim kafićom koji je zabranio ulaz članovima HDZ-a.
Visokoobrazovani Europejci naši, a sluha i osjećaja za situaciju nigdje. Nekoga je istrgnulo iz života koji je mogao i trebao biti puno dulji, taj netko je ostavio obitelj i svog psa iza sebe i dotaknuo stotine života u pozitivnom smislu, te doprinio razvoju grada – nevezano uz svo političko blato u koje bi očigledno uvijek iznova zagazio i sve stvari koje je krivo radio.
Ako postajemo društvo bez digniteta i u pijetetu, onda zbilja srljamo u bespovratni ponor.