tekst i foto: Joso Špionjak
Pripovijedali naši stari kako je u selu živio neki čovjek dosta nezgodne naravi i upravo zbog toga često dolazio u sukob s ostalim mještanima.
Međutim, pred velike blagdane bi se redovno sa svima mirio.
Govorio je: “Kako ću slaviti te svete dane, a u glavi imam loše misli?!”Ljubav.
Sve što je plemenito i lijepo na ovoj našoj kugli zemaljskoj, nastanilo se u toj jednoj jedinoj riječi.
Posjedujem zanimljivu sliku na kojoj je prikazan križ, a ispod njega su jedno pitanje i odgovor.
„Koliko me voliš?“
„Ovoliko.“
-Ispružio je ruke i umro za mene.
Kakav bi to bio jadan i prazan život kada nas nitko ne bi volio.
Ili kada mi nikoga i ništa ne bismo voljeli.
A najljepša popratna melodija nosi ime zahvalnosti.
Naš unuk Raphael je baki i djedu za Uskrs poklonio dva zeka koja je svojim malim, vještim ručicama sasvim precizno izrezao.
Ljepšu i dražu uskršnju dekoraciju za prozor ne bismo nigdje mogli naći.
Za svoju mamu je neki dan napravio prsten i poklonio joj rekavši:
„Ovo je zato što te volim i zato što si se dobro brinula o meni zadnjih šest i pol godina.“
Ako Bog dragi da, mlada obitelj će uskoro biti bogatija za još jednog člana.
Raphael je s tatom već sklopio savez da nagovore mamu da novorođenče dobije ime Leonardo.
Obrazložio im je da je to jedan superheroj iz njegove omiljene igre i da bi volio da mu se brat upravo tako zove.
Milina je vidjeti tu iskrenu dječju ljubav koja grli i voli sve oko sebe.
Ima jedna zgodna izreka u njemačkom jeziku: “Danken schützt vor Wanken.”
Hoće reći da zahvalnost štiti ljude od kolebanja.
Naš narod bi rekao, štiti nas od glavinjanja.
Nema žive duše koja svakodnevno za neku osobu ili stvar ne bi zahvalna trebala biti.
Jako je dobro i djeluje oslobađajuće da u našem životu postoje pogodni trenuci za postavljanje znakova ljubavi.