Sven Adam Ewin
Leži u grobu. U gole gleda zide.
I ne zna gdje je u noći ovoj dugoj?
Njemu u tijelu dvije su kromatide.
Sluša ih kako govore jedna drugoj.
Prva predlaže: – On je napola Čovjek.
Pa neka trune kao i drugi ljudi.
Mrtav je… I nek tako ostane dovijek.
Nek vječno spava. I nikad se ne budi.
Druga šapuće: – Zaboravljaš da Bog je.
DNA njegov u nama je objema.
Tvoga je pola, ali i pola mog je.
Neka uskrsne. I bude Vječna Tema!
I Otac to je čuo. I reče: – Amen!
I grobu priđe. I odvali mu kamen.