Prilog poslala Verica Jačmenica-Jazbec: “Preuzeto s interneta, autor nepoznat.”
Kad se Ivica Marković rodio, tijelo mu je bilo deformirano, sporo je mislio i bolovao je od kronične, smrtonosne bolesti koja je polagano uništavala njegov mladi život. Usprkos tome, njegovi su roditelji pokušavali njegov život učiniti što je moguće normalnijim pa su ga upisali u Osnovnu školu.
S dvanaest godina, Ivica je bio tek u drugom razredu jer nije uspijevao ništa naučiti. Njegova učiteljica Anica često se ljutila zbog njega. Nije bio u stanju mirno sjediti, slinio je i glasao se čudnim glasovima.
Povremeno je jasno i razgovijetno govorio, kao da je zraka svjetlosti obasjala njegov pomračeni um. Ivica je uglavnom uzrujavao svoju učiteljicu. Jednog dana pozvala je njegove roditelje u školu na razgovor.
Kad su Markovići sjeli u učionicu, učiteljica Anica im je kazala: «Ivici je mjesto u specijalnom razredu. Nije pošteno da ide u isti razred s mlađom djecom koja nemaju problema s učenjem. Između njega i ostalih učenika pet je godina razlike»!
Mama Marković držala je maramicu na ustima i tiho plakala, dok je njezin suprug kazao: «Učiteljice, u okolici nema takve škole. Ivici bi bilo veoma teško kad bismo ga ispisali iz ove škole. Znamo da mu se ovdje sviđa».
Oni su otišli, a učiteljica Anica je još dugo ostala sjediti u učionici, gledajući kroz prozor kako pada snijeg. Kao da joj se njegova hladnoća uvlačila u dušu. Htjela je razumjeti Markovićeve. Konačno, njihovo je dijete smrtno bolesno. Ali nije pošteno ostaviti ga u razredu. Imala je osamnaestero djece koje je trebala nečemu naučiti, a Ivica ju je u tome ometao. Štoviše, on nikada neće naučiti čitati i pisati. Zašto i dalje gubiti vrijeme pokušavajući to?
Razmislivši malo o tome, osjetila je grižnju savjesti «O Bože», kazala je na glas, «ja se žalim, a moji su problemi beznačajni u odnosu na probleme ove jadne obitelji! Molim te, Bože, pomozi mi da imam više strpljenja s Ivicom».
Od toga dana pokušavala je ne obazirati se na zvukove kojima se Ivica glasao i na njegov bezizražajan pogled. A onda jednoga dana, vukući nogu, on je prišao njezinom stolu.
«Volim vas, učiteljice», kazao je, dovoljno glasno da ga čuje cijeli razred. Dok su se djeca smijuljila, Anica je pocrvenjela. Promumljala je: «Li… lijepo od tebe, Ivica. Molim te, idi sad na svoje mjesto».
Došlo je proljeće i djeca su s uzbuđenjem govorila o nadolazećem Uskrsu. Anica im je ispričala priču od Isusu. Da bi naglasila kako proljeće znači početak novoga života, svakom je djetetu dala veliko plastično jaje. «Dakle», kazala im je, «neka svatko ponese jaje kući i sutra ga donese ispunjeno nečim što simbolizira novi život. Jasno vam je»?
«Jest, učiteljice» povikala su djeca oduševljeno – sva osim Ivice. On je samo pozorno slušao; njegove oči gledale su njezino lice. Čak se više nije ni neobično glasao.
Je li shvatio ono što je govorila o Isusu i uskrsnuću? Je li shvatio što mora učiniti?
Možda bi bilo dobro da nazove njegove roditelje i objasni im o čemu se radi.
Te večeri, začepio joj se odvod u kuhinji. Nazvala je kućepazitelja i jedan sat čekala dok se nije pojavio i odčepio ga. Nakon toga, morala je otići u trgovinu, izglačati bluzu i sastaviti test za drugi dan. Jednostavno je zaboravila nazvati Ivičine roditelje.
Drugo jutro, devetnaestoro djece došlo je u školu, smijući se i razgovarajući dok su stavljali jaja u veliku pletenu košaru na stolu. Kad je završio sat matematike, došlo je vrijeme da se jaja otvore.
U prvom jajetu Anica je pronašla cvijet. «O, da, cvijet je zaista simbol novoga života», kazala je. «Kad biljka proviri iz zemlje, znamo da je došlo proljeće». Malena djevojčica u prvoj klupi, mahnula je rukom. «To je moje jaje, učiteljice», pohvalila se.
U drugom se jajetu nalazio plastični leptir koji je izgledao kao pravi. Anica ga je uzela. «Svi znamo da se gusjenica izmijeni i pretvori u prekrasnog leptira. Da, i to je novi život». Mala se Vesna ponosno nasmijala i kazala, «Učiteljice, to je moje»!
U sljedećem je Anica našla kamen obrastao mahovinom. Objasnila im je da je mahovina također simbol novog života. Petar se javio iz posljednje klupe. «Tata mi je pomogao»! zadovoljno je izjavio.
Onda je Anica otvorila četvrto jaje. Zastao joj je dah. Jaje je bilo prazno! To je sigurno Ivičino, pomislila je. Naravno, nije shvatio što treba učiniti. Da se bar sjetila nazvati njegove roditelje. Nije ga htjela uznemiriti pa je jaje polako odložila na stranu i krenula uzeti drugo.
Odjednom se javio Ivica. «Učiteljice, nećete ništa reći o mojem jajetu»?
Anica je, uzbuđena, odgovorila: «Ali Ivice, tvoje jaje je prazno»!
Pogledao ju je u oči i blagim glasom rekao: «Da, ali i Isusov grob je bio prazan»!
Vrijeme je stalo. Kad je došla k sebi, Anica ga je zapitala: «Znaš li zašto je bio prazan?»
«Da, znam»! objasnio je Ivica. «Isusa su ubili i stavili u grob. Onda je došao njegov otac i izvadio ga iz groba»!
Zazvonilo je zvono za kraj sata. Dok su djeca uzbuđeno trčala na školsko dvorište, Anica je plakala. Njezina se hladnoća potpuno rasplinula.
Tri mjeseca poslije, Ivica je umro. Oni koji su došli na ispraćaj bili su iznenađeni kad su na njegovom lijesu vidjeli devetnaest jaja. Sva su bila prazna.