piše: Verica Jačmenica – Jazbec, dr. med.
Živimo u žrvnju moderne i posvudašnje dinamike na poslu i u privatnom životu. Sve se odvija brzo, sve poslove moramo odraditi u roku, a rokovi su sve kraći. Obaviti u roku znači obaviti uspješno. Zadovoljiti rokove kao da nam postaje osnovni smisao rada.
Zato maštamo o idealnom dnevnom, tjednom, godišnjem odmoru. Priželjkujemo si slobodno vrijeme, dokolicu, ljenčarenje…
To bi trebalo značiti: opušteno sjediti na molu i stopalima doticati morske valiće; zavaljeno sjediti pod sjenovitom krošnjom aromatičnoga mediteranskoga stabla s dobrom knjigom u ruci; sjediti na sklopivom tronošcu s ribičkim štapom u ruci i promatrati savršeno mirnu površinu alpskoga jezerca…
Željni smo slobode, dokolice… A kada ih doživimo, često ih imenujemo i… dosadom.
Doživljavanje dokolice ovisi o osobinama nas samih, a manje o utjecaju našega okoliša.
Dosada je stanje uma, prolazna ili dugoročna faza lošega raspoloženja koje se rađa u dokolici.
Ima ljudi koji će vam na pitanje; kako su, kako žive, što ima novoga, odgovoriti uvijek istim riječima – živim kao uvijek, nema ništa novoga, sve je kao obično, dosadno…
Takvi znaju s društvom otputovati iz Hrvatske čak do Oktoberfesta u Münchenu, a kada se vrate kući njihov odgovor na gornja pitanja i dalje je – nema ništa novoga…
Ako čovjek nema nikakve mentalne stimulacije iz sebe ili iz svoje okoline, on će svoju dokolicu proglasiti dosadnom. Kod nekih ljudi dosada zna prijeći u bezvoljnost, potom u apatiju, pa završiti i s depresijom.
Ako osoba kojoj je dosadno pronađe neku primjerenu aktivnost, živnut će, zainteresirati se i njezina će se dosada rasplinuti. To kod depresije, nažalost, nije slučaj. Depresija je već po svojoj definiciji u otporu prema bilo kakvomu izazovu ili motivaciji.
Dosada u dječjoj dobi
Roditelji male djece znaju doći k pedijatru po savjet; ne znaju što učiniti sa svojim djetetom kojemu je često dosadno. Oni misle da je dosada nešto negativno, nepovoljno, nešto zbog čega se treba sramiti, što treba spriječiti. Takvi roditelji dosadu kod svoga djeteta pripisuju svojoj roditeljskoj nedostatnosti.
U crnoj kronici znamo čitati da su trojica trinaestgodišnjaka u pola bijela dana prebila odrasloga muškarca u gradskome parku; bez ikakva razloga i povoda – jer im je bilo dosadno.
Ili su ti isti balavci ozlijedili susjedova mačića, podmetnuvši mu petardu u njegovu košaricu – iz čiste dosade.
Roditeljima savjetujemo da im ne mora biti nelagodno ako im se dijete dosađuje. Na takvu dječju opasku oni se nisu dužni baciti u potragu za osmišljavanjem djetetova vremena.
Dapače, to je dobar povod da s djetetom opširnije porazgovaraju o osjećajima, o raspoloženjima u što spada i dosada. Djetetu treba pomoći da se postupno sāmo navikava na dosadu, da se sāmo suoči s njome, da je potom sāmo ispuni novim i prihvatljivim sadržajem. Dijete će, kreativno ispunjavajući svoju dosadu, sāmo shvatiti što ga ustvari najviše zanima. Ako odrasli djetetu uvijek nude gotova rješenja, ono se nikad neće osamostaliti za izabiranje onoga do čega mu je najviše stalo.
Jedna se moja znanica u šaljivom tonu često zna pohvaliti svojim brojnim ožiljcima na koljenima i laktovima koje je zadobila u djetinjstvu koje joj uopće nije bilo dosadno. Njoj su ti ožiljci metafora zdravoga i sretnoga odrastanja. Hvali se da poznaje svako zanimljivo stablo ili svaku voćku u svome susjedstvu, jer se kao dijete po njima verala, zajedno sa svojom živahnom družinom. I još znade priupitati jesu li i sada, kao nekada, susjedske ograde vrtova, voćnjaka i dvorišta u pravilu bile zaštićene okrutnom bodljikavom žicom.
Dijete i igra
Dijete ima pravo na slobodno vrijeme koje uključuje i dokolicu i dosadu. Zdravo dijete želi smo svoje vrijeme strukturirati, rasporediti i pregraditi po vlastitoj želji.
Znam obitelj u kojoj su svojedobno svi odrasli članovi po kući na glavi nosili frizerske plastične uvijače sa čičkom; najmlađa trogodišnja članica obitelji upravo je poželjela bila frizerka. Drugi dan su svi bili u zavojima i s longetama, jer je ljubimica upravo otvorila svoju liječničku ambulantu. Jedno su vrijeme svi iz te obitelji po vlastitomu dvorištu hodali oprezno, poput roda, visoko odižući stopala; bilo je to doba kada je njihova djevojčica na tlu proučavala kukčiće i mrave.
Tada se nije smjelo dogoditi da bi itko iz obitelji zgazio mrava ili kakvoga kukca na dvorištu. U toj kući se pored bakinoga starinskog kreveta nalazio i isto takav noćni ormarić. On je za znatiželjnu djevojčicu bio čudesna škrinja, prepuna tajnovitih dragocjenosti.
Tu su bile: bakina svečana torbica, kalendarić sa datumima rođendana svih članova obitelji, lutrijske srećke. (Baka se uvijek, iz kola u kolo, nadala kako je upravo došlo vrijeme da i njezina srećka osvoji zgoditak). Bilo je u ladičici noćnoga ormarića i nekoliko školjkica s mora, dvije razglednice, jedna lijepo izvezena platnena maramica, blagoslovljena krunica iz Svete Zemlje od mirišljavoga ružina drveta, okruglo ogledalce s poklopcem, te molitvenik sa svetim sličicama. U toj kući dijete nije znalo za dosadu.
Dosadu mnogi ljudi doživljavaju kao nepoželjno stanje kojemu trebaju izmaknuti. No dosada pruža mogućnost da uronimo u nju, da se „resetiramo“. Dosada je kod djeteta uobičajeni dio odrastanja.
Mudri roditelji omogućavaju djetetu da mimo njih kreira i programira svoje vrijeme. Ono će se tek tada zabaviti aktivnostima koje istinski voli: promatrati kukce ili leptire, praviti kućicu za ptice, slagati odjeću za lutke, graditi kulu od kartonskih kutija. Djeca ne vole kad im roditelji sugeriraju što, kada i gdje će se igrati.
Ekrani na mobitelu, računalu i televizoru veliki su neprijatelji osmišljavanju djetetove dokolice. Gledanje crtića za dijete je, objektivno motreći, šturi i pasivni način zabave. Pri tome izostaje nužno potrebno poticanje razvoja motorike i sposobnosti shvaćanja, komunikacija s drugom djecom, stjecanje prijatelja među vršnjacima, kreativnost. Kad dijete izrazi da mu je dosadno, to prvenstveno znači da želi svoje roditelje potaknuti da mu budu promatrači. Ono ne traži toliko roditeljsku fizičku suradnju, već želi osjetiti prisutnost roditelja. Naime, dijete blizinu svoga roditelja izjednačava i doživljava kao roditeljsku ljubav.
Djeca danas imaju previše igračaka, previše elektroničkih naprava, previše vremena su pred ekranima. Zbog toga su svime prezasićena. U novije doba niču posebni vrtići i čuvaonice za djecu. Oni se reklamiraju time da u njima djeca provode mnogo vremena u prirodi, i to u svim godišnjim dobima, po svim vremenskim uvjetima. Odgajatelji ističu da se djeca kod njih ne igraju plastičnim igračkama, tvorničkim lutkama, elektroničkim napravama. Umjesto toga djeca uz pomoć svojih odgajateljica sāma izrađuju svoje igračke od prirodnih materijala i sāma vode brigu o njima. Na taj način uče se koncentrirati na jednu igru ili jedan predmet.
Paradoks našega vremena je u tome što dijete za sebe ima sve manje vremena. Roditelji djecu upisuju u previše dodatnih aktivnosti. Nakon vrtića ili škole dijete mora odraditi još i dodatne aktivnosti (balet, strane jezike, sport, robotiku…) a one su često po izboru roditelja, a ne djeteta. Na kraju dana ostaje premalo vremena koje bi dijete trebalo provesti sa roditeljima. Za slobodnu dječju igru nedostaje vremena.
Dosada kod adolescenata
Kod adolescenata dosada može biti znak otpora prema onim aktivnostima u koje ih stariji nagovaraju ili čak guraju. Preplavljeni elektroničkim medijima mladi ljudi gotovo niti nemaju prilike iskusiti dokolicu ili slobodno vrijeme. Mladi se ustvari boje dokolice, smatraju je nepoćudnom, ne znaju je osmisliti, panično bježe od nje. Oni se pribojavaju da bi se u dokolici morali suočiti sami sa sobom, a to ne znaju i ne žele. Mladi ljudi su kronično gladni novih stimulacija, novih informacija. Oni dosadom smatraju svako stanje u kojemu njihov mozak nije u „turbo“ načinu rada.
Dosada kod starijih ljudi
Stariji ljudi koji su bolesni ili osamljeni često pate od dosade. Kod njih se uz dosadu nadovezuje bojažljivost, strah, brižljivost, bezvoljnost, nezadovoljstvo, kritičnost, umor, nemogućnost uživanja u bilo čemu, te na kraju depresija. Najbolji lijek takvome lošem raspoloženju je druženje. Psihoterapeuti tvrde da do epidemije depresivnosti i strašljivosti kod starijih ljudi dolazi radi njihove nedostatne socijalne mreže.
Dokolicu se starijima može protumačiti i kao privilegij. Čovjek koji je tijekom cijeloga svojega radnog vijeka bio neprestano aktivan, zaslužio je mirnu starost. U njoj može u miru analizirati svoj život, osvježiti prisjećanje na svoje sretne trenutke, posvetiti se razmišljanju, molitvi, kontemplaciji, svemu onome za što ranije nije imao vremena.
Psihijatar i psihoterapeut dr. Možina slikovito opisuje negativnu dosadu; ona je poput jata jastrebova koji nadlijeću starije ljude, putnike izmučene od dugoga životnoga puta. Te ptice se spuštaju sve niže i niže nad glave starijih, vrebajući one koji su posustali radi bolesti, nemoći i osamljenosti, da im iskljuju i posljednje ostatke životne snage. No kada jastrebovi opaze da je starija osoba okružena drugim ljudima, da je oko nje razvijena podupirajuća socijalna mreža, oni prestaju slijetati na starijeg čovjeka i odlijeću.
Ako nekoga hoćemo uvrijediti, dobacimo mu da je dosadan. Odrasla osoba srami se svojega osjećaja dosade. Takvo svoje umno stanje ona će teško izreći čak i svojoj najboljoj prijateljici ili prijatelju, a kamo li svome liječniku.
Ako jednolična rutina nadvlada osobitosti vlastitoga života, u njemu će zavladati dosada. Na to ukazuju psiholozi koji su izračunali da se 50% ljudi dosađuje kod kuće ili u školi, a 66% ljudi se trajno dosađuje na poslu. Nagli tehnološki razvoj tjera čovjeka na sve veću i veću učinkovitost. Produktivnost je glavni imperativ. Ako čovjek nije produktivan, on gubi na cijeni, njega se ili marginalizira ili ga se zamjenjuje svježom radnom snagom.
Negativni aspekti dokolice
Ima ljudi koji svijet smatraju opasnim mjestom. Zato od njega bježe u sigurnost svojega doma. Ako dokolicu shvaćamo pogrešno, ona vodi do nezadovoljstva, do izolacije od dotadanjega društva, ona nam tada uništava zdravlje. Nezdrava dokolica ili dosada povezana je s pretjeranim pušenjem duhana, alkoholizmom, zlouporabom droge, prevelikim količinama crne kave, predugim sjedenjem pred TV ekranima, prejedanjem pa čak i kraćim životnim vijekom.
Pozitivni aspekti dokolice
Dokolica može biti pozitivna kada je odskočna daska za znatiželju, za traganje za odgovorima, za istraživanje. Dokolica nam daje mogućnost da prekidamo svoju rutinu. Čovjek u takvoj dokolici pokazuje veću kreativnost jer njegov mozak traga za uzbuđenjem. Ako ga ne nalazi izvana, preko osjetila, pokušava ga pronaći iznutra, što vodi do poticanja mašte.
Dokolicu možemo protumačiti kao način da uzmemo pauzu od posla, obaveza i tehnologije, da svojem mozgu pružimo odmor i mogućnost za maštanje. Dokolica nam može pomoći da budemo kreativniji, da pronađemo nove hobije, da živimo u punini svoju sadašnjost, da lakše zaspimo i kvalitetnije spavamo.
Životna mudrost sastoji se i u tome da povremeno možemo bivati u kvalitetnoj, okrepljujućoj dokolici, sjediti u tišini, bez vanjskih stimulacija i podražaja, a da nam pri tome ne bude dosadno.