piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Kad se spomene riječ groznica, obično imamo pomisli na nešto neugodno. No ima i jedan izuzetak. Postoji jedna groznica za kojom domaći u Međimurju itekako žale.
Rijeka Drava izvire u kamenitim talijanskim Alpama. Protječe kroz austrijske Alpe, Sloveniju, Međimurje i nosi sa sobom sedimente s planina, bogate metalima među kojima i zlatom.
Iz povijesti se zna da su još stari Rimljani ispirali dravski pijesak i u njemu pronalazili zlatne mrvice. Pisani tragovi o tome zanatu u Međimurju postoje u palači međimurskih velikaša Zrinskih u Čakovcu. Međimurje, taj „cvjetnjak Hrvatske između dviju voda“, omeđuju rijeke Mura na sjeveru i Drava na jugu.
Vješti Međimurci, odvajkada marljivi kao mravi, već u 18. stoljeću u dravskim su vodama tražili i nalazili zlato. Ispiranjem zlata najviše su se bavili seljaci iz Donjega Vidovca u donjem, ravničarskom dijelu Međimurja. Sam Donji Vidovec imao je stotinu čamaca za zlatarenje, dok su susjedna naselja Donja Dubrava i Sveta Marija imala manje. Do Drugoga svjetskog rata Dravom je prometovalo 129 čamaca sa 240 aktivnih zlatara. Bilo je to bajkovito doba „zlatne međimurske groznice.“
Godine 1776. carica Marija Terezija međimurskim ispiračima zlata izdala je povelju koju je primio onodobni predvodnik zlatarskoga ceha iz Donjega Vidovca Bolta Embriuš. Poveljom se dopuštalo zlatarenje na Dravi, Muri i Savi. To odobrenje bilo je na snazi do 2018. godine, kada je u 96. godini života preminuo posljednji izvorni zlatar, Donjovidovčanin Matej Horvat. Nalazi zlata doduše nikad nisu bili osobito veliki i nitko se u Međimurju nije njime obogatio. No zlatarenje je mnogim međimurskim obiteljima pripomoglo da se na selu živi malo bolje. Ispiranje zlata bio je sezonski posao, u stankama između poljoprivrednih radova. Zlatari su u svojim čamcima i noćivali, jer je njihov posao znao potrajati i do desetak dana.
Za zlatarenje su se gradili čamci od drveta topole. Bili su dugi do sedam metara. U ispiranje je išlo po dvoje ljudi. Čamac bi zaustavljali na riječnome pješčanom sprudu. Najprije su specijalnom lopatom (tzv. gledenkom) prekopali površinski nanos pijeska na sprudu, pregledavajući ima li na lopati koja zlatna mrvica. Ako se odredište činilo povoljnim, obojica seljaka prihvatila bi se posla. Njihov glavni alat bila je jedna velika dasku (tzv. žajtara) dužine oko 130 cm i širine oko 70 cm. Ona je morala biti od koso ispiljene topole, izrazito hrapave strukture. Nju bi u kosom položaju postavili na nogare. Ispirač s jedne strane daske lopatom (tzv. metanjkom) nabacivao bi na nju šljunak i pijesak sa spruda. Radnik s druge strane daske bi na dasku nalijevao vodu iz posebne kantice na dugačkoj drški. Na taj način se odvajao grublji dio šljunka i pijeska Na hrapavome dijelu velike daske taložio se sitni pijesak pomiješan s metalima. Kad se nakupilo dovoljno takvoga sedimenta, ispirač bi ga oprezno metlicom odvojio, prenoseći ga na drugu, manju daščicu (tzv. ispiraču). Ona je bila veličine 50 x 70 cm. Ispirača je u sredini imala plitko udubljenje. Zlatar bi je objema rukama obuhvatio, zagazio u plićak i spretnim njihanjem i mućkanjem tik ispod same površine vode pažljivo odvajao suvišni pijesak iz udubine na daščici. Kad bi se glavnina pijeska odvojila i odlila u vodu, preostao bi u udubini daščice korisni, tamni sediment. On se sipao u jednu metalnu zdjelicu.
K sedimentu se dodavala živa iz malene staklene bočice i sadržaj zdjelice se njihao i mućkao oko pola sata. Živa je kroz to vrijeme na sebe vezala zlato iz sedimenta. Na taj način nastao je zlatni amalgam u obliku kuglice. Ta kuglica se stavila na krpicu od lanenoga platna. Oblikovao se zavežljajčić koji se rotacijom sve više stiskao. Na taj način se kroz pore platna istisnulo napolje do 80 % žive iz kuglice amalgama. Kuglica se smanjila i još uvijek sadržavala nešto žive. Zatim se takva kuglica oko jedan sat pržila na užarenoj opeki. Na visokoj temperaturi iz kuglice se posve ishlapilo i preostalih 20% žive. Prepržena kuglica sadržavala je samo zlato vrlo cijenjene čistoće. Zlatari su u svome priboru u čamcu imali i precizne vage za vaganje zlata.
Osamdesetih godina 20. stoljeća u Međimurju je na Dravi izgrađena hidrocentrala sa velikim akumulacionim jezerom. Rijeka je time izgubila svoj slobodan tok, nestali su njezini meandri i sprudovi. Zlatarenje više nije bilo isplativo. Posljednji zlatari odlazili su u starost.
Unatrag 15 godina međimurski turistički animatori nude prikaz zlatarenja kao specifičnu atrakciju znatiželjnim turistima. U Donjem Vidovcu postoji Udruga Vidovski zlatari čiji su članovi prikupili zlatarski alat. Oni rado pripovijedaju o tome zanatu na raznim etnološkim skupovima i priredbama. Znatiželjne namjernike oni dovoze na preostale Dravske sprudove gdje im zorno pokazuju sve faze zlatarenja. U Donjem Vidovcu upravo traje izgradnja Spomen centra Dravskim zlatarima gdje će se sabirati, prezentirati i otimati od zaborava taj vrijedni dio naše bogate narodne baštine.