OSTAJEMO ZAUVIJEK

ISELJENIČKE PRIČE …Iz naše arhive/objavljeno 04. kolovoza 2010./
piše: Sonja Breljak

Berlin/Godina 2003. Sjedimo u uredu naše berlinske odvjetnice. Hoćeš-nećeš, bi prije par godina neophodno obratiti se stručnoj osobi za pomoć. Borba s birokratskim sustavom, nepoznatim pravilima koja na šturom, suhoparnom, pravnom, njemačkom jeziku pojašnjavaju naš status u Njemačkoj i Službom za strance koja nas pritiska, postala nemoguća. Poput borbe  s vjetrenjačama. A naš status u stvari …nikakav! Boravak nam se zove Duldung …u prijevodu s njemačkog jezika, to bi značilo -trpljenje. Čije? Domaćina Nijemaca ili nas, neželjenih gostiju?

Privremeni zakon uveden devedesetih posebno zbog ratnih izbjeglica iz bivše Jugoslavije, pojašnjava između ostalog i da  „iz Duldunga ne proistječu nikakva prava“.  Pa ti sad gledaj kako ćeš…

-Čestitam! Sad možete u Njemačkoj ostati zauvijek …komentira odvjetnica naše konačno dobijanje neograničenog boravka.  Na ovu riječ …zauvijek … suprug i ja se kratko pogledamo.

-Zauvijek? Pa tko to želi? Misli li ona to ozbiljno …prolazi nam glavom.

A u stvari, zar nismo radi toga u Berlinu proveli sve te godine neizvjesnosti …više od devet godina …čekajući  rješenje koje će nam omogućiti neki normalan život …poput negdašnjeg? Ili jednostavno, nismo znali kuda drugo otići?

Na kojemu mjestu započeti ponovo.

Sad …bogatiji za jedno poprilično gorko ratno iskustvo pa i  ovo neveselo iskustvo izbjegličkog života i neodređenog i neizvjesnog statusa u drugoj državi, držimo u rukama naše dokumente u kojima stoji crno na bijelo …Aufenthalt unbefristet…boravak neograničen.

I nama se čini …otvaraju nam se konačno vrata u neki novi, stari, drugačiji, normalniji život. Mislimo …to vrijeme pomoći će  da se konačno izbrišu sjene rata iza nas. Zaborave i gorki trenuci boravka bez sigurnog statusa.

Vrijeme u kojemu nam je kao ratnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine bilo  ograničeno pravo kretanja …nikuda van Berlina inače nema povratka …bilo oduzeto pravo rada …osim najtežih poslova uz poseban zahtjev poslodavca i posebno odobrenje nadležnih službi  …bilo ograničeno liječenje i obrazovanje …Ono, upravo kao kad vas se trpi i čeka da odete. Što prije …to bolje.

A mi nikako da krenemo jer s druge strane ne vidimo, ne znamo što nas čeka, nemamo više ništa ili nikoga, jer se dolje u negdašnjem nam zavičaju još svađaju i ubijaju bez kraja i konca. I …jer nam djeca …njih četvero …već odavno idu u njemačke škole, govore drugi jezik , imaju nove prijatelje …I jer uvijek imamo još stotinu razloga za grčevit ostanak i kad vidimo da nismo baš poželjni.

I sad eto, u rukama nam taj dokument na kojemu nakon skoro deset godina boravka produžavanog „na kapaljku“ , na  pola godine, mjesec ili  petnaest dana, nakon protjerivanja i  pritisaka raznih vrsta, našeg odricanja od državne pomoći i prihvatanja bilo kakva posla, konačno stoji to famozno Aufenthalt unbefristet ...

Nismo li onda u toj borbi za opstanak, ostanak  i boravak na kraju i  pobijedili? I… koga? Sami sebe ili druge? Nude nam se, otvaraju velika, filozofska pitanja. A mi mislimo samo na riječi odvjetnice …Sad možete u Njemačkoj ostati zauvijek…odjekuje..zauvijek… zauvijek… I ne možemo ni da se radujemo …zar je to ono što smo željeli? Zauvijek? Htjedosmo u stvari samo svoj stari život natrag…a natrag nema! Ostajete zauvijek …veli odvjetnica …i piše tako na dugo čekanom papiru…neograničeno….u glavi nam potpuna zbrka …praznina …ostajemo zauvijek …zauvijek …