BILA SAM

Iz naše arhive Ova priča objavljena je na Hrvatskom glasu Berlin prvi puta 9. srpnja 2009. pod naslovom: NAPIŠITE NAM NEŠTO

ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak

Od malena pišem. Bile su to najprije pjesme, kratke priče, školski sastavi starijem bratu  gimnazijalcu, pa pismeni radovi za upise na fakultete poznanicima, ljubavna pisma slovima i rečenicama nesklonim  prijateljima…

Moje odrastanje pratio je i dnevnički zapis iz srednjoškolskog doba onako po uzoru na zapise male Ane Frank.

Nju sam jako voljela.

Hrabra djevojčica bijaše moj uzor. Otac je ponekad znao reći:

– To… mislio je pritom na mene …to će biti moja Oriana Fallaci.

No, mene novinarstvu nije privukla znatiželja, želja za putovanjima ili  avanturama. Htjedoh pisati, ispisati, opisati, događaje, ljude i doživljaje, dobrim opisom ih približiti i drugima, probuditi emocije. Mene zanimao tekst, priča, pisanje.

Sa zida opustjelog roditeljskog doma, gleda me sedmogodišnja Sonja. Foto je načinjen u prvom razredu osnovne škole. Duge, tamne pletenice, stidljiv pogled i bojažljiv osmjeh…to je mala Sonja. Diskretna i tiha.

Otvorena tek kad se pjeva i piše, kad se čita napisano. Tad oživi sve…usne…oči. Novinarski poziv činio se kao sušta suprotnost mirnom i povučenom  duhu. Ipak, pokazalo se kako to dvoje mogu u skladu živjeti, doživjeti, promatrati i napisati, komunicirati s čitateljima ili slušateljima.

Lijepo se složih s mojim pozivom. Krenulo planirano…mali grad…firma, u njoj služba informiranja i mjesečnik kao informativni list, kolege…novinarsko udruženje… suradnja…druženje… kažem, krenulo tiho i polako, baš onako kako  to povučenoj Sonji odgovara.

Rat promijenio situaciju. Bacio u vodu i vatru.

-Napišite nam nešto za naše biskupijsko, otočko glasilo… veli nakon upoznavanja hvarsko-bračko-viški biskup msgnj Slobodan Štambuk.

Tada je moj izbjeglički život bio tek otpočeo. Uloga majke potpuno zamijenila onu novinarsku. Ipak, izazov prihvaćen. I tekst pod naslovom „Kao da ružno sanjam“ zgotovljen i objavljen u Zvijezdi mora. Potom, po  koji pisani prilog tek sporadično. Izbjeglički status u Njemačkoj sve  ponovo uspavao …umrtvio.

-Što ste po zanimanju? …pitala u Crvenom križu Irena Petzoldova kod koje potražismo zaštitu od protjerivanja i represije agresivne Službe za strance.

– Bila sam novinar.

-Kako bili …jeste li diplomirali? 

-O da, još kako, s najvišim ocjenama …odgovaram.

-Onda niste bili, nego …jeste novinar! Napišite nam nešto o specifičnoj kuhinji u vašoj zemlji…
I tako… predadoh prvi pisani tekst nakon hvarskog „odgovora“ na „provokaciju“ poštovanog  biskupa Štambuka. Opet se dadoh izazvati. Odgovor se zvao „Pogled u bosanski lonac.“

Opisah moje djetinjstvo kroz kuhinju moje majke…domaće kolače, pite, sarmu, priupitah o tome i poznanice, majstore kuhanja iz Bosne i Hercegovine.
Opisah mirise moje zemlje. Nedostaju mi. Sve mi nedostaje.

-Čujte, poznajem dosta novinara. Ali ne previše onih koji dobro pišu. Ovo što pročitah, više je nego dobro napisano! …reče Irena Petzoldova nakon čitanja Pogleda u bosanski lonac.

To je bio kompliment koji me probudio. Ponukao da iz sporog novinarstva mehaničkih i električnih pisaćih mašina koje ostavih u vremenu od prije rata, „uskočim“ u novinarstvo brze elektronike u kojoj su papir i olovku zamijenila računala.

Prazni  ekran  postade moj dobar, inspirativan prijatelj. Pogled u bosanski lonac slijedili su potom drugi tekstovi, pa suradnja s hrvatskim medijima, dugogodišnje korespondiranje za Slobodnu Dalmaciju, razne mjesečnike, godišnjake… stotine i stotine ispisanih vijesti, izvješća, reportaža, pripovijesti, priča…
Otvorio se jedan novi svijet koji je Sonju poveo sobom, duhovno oživio, upoznao s puno dobrih, vrijednih, dragih  ljudi u domovini i dijaspori, dozvolio da se izrazi, iskaže, nasmije, zapjeva, da piše, živi…

Poznanstvo s kolegama učinilo je da osjećaj pripadnosti osnaži i pozitivno se odrazi na samouvjerenost i sigurnost.  Nastala na koncu i elektronska novina, portal Hrvatski Glas Berlin, čija dostupnost i brzina te broj čitatelja i urednička uloga,  traže stalne novinarske aktivnosti.

Mala Sonja, nesigurna pogleda i bojažljiva osmjeha, sad je  odrasla… nasmijana, sigurna…trebaju je… zovu…traže…sjene rata i izbjegličkog života pomalo se povlače.
Sad piše i pišu…kažu nastat će i cijela knjiga priča o ovim događajima, nekom sanjanom životu tamo ili ovdje, o domu i domovinama, izbjeglištvu, dijaspori…
Svemu je „krivo“ ono:

-Napišite nam nešto…