piše: Ivana Šojat
Voljela bih pitati čelnike što je s nama – nama koji smo u generacijskom rasponu između 50. i 65. godine, koji imamo ispodprosječne plaće, stambene kredite, koji smo nekako uspjeli djecu podignuti na noge, pa više nemamo poreznu olakšicu u vidu “uzdržavane osobe”?
Jesu li nas u poreznim reformama zaboravili zato što misle da više ne možemo nikamo pobjeći?
Ili zato što smo mlačni, pa najveći postotak nas više ni ne izlazi na izbore?
Jesu li zato umirovljenicima kao najrevnijim glasačima udijelili pred izbore “onaj” dodatak?
Iako smo mi koji još nismo za mirovinu, a koji nismo ni mladi, revno dolazili na posao tijekom vrhunaca tih valova pandemije… Htjela bih ih pitati i što misle, koliko zapravo zarađuju ti mlađi od 30 godina…
Zar doista misle da je među njima mnoštvo onih s plaćom iznad 8 tisuća kuna? Znaju li da većina tih mladih iz mjeseca u mjesec živi u neizvjesnosti rada na određeno, da crnče za minimalni minimalac?
Znaju li oni koliko nas koji crnčimo boli spoznaja da četvrtinu onog što krvavo zaradimo raspodjeljuju oni koji ne znaju kako je financijski se rastezati iz mjeseca u mjesec?
Znaju li kolika nas jeza obuzme kad olako izjave da ćemo možda izdvajati više za zdravstvo?
Ne znaju. Nikad, baš nikad nisu bili u našoj koži…