autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Joku sam poznavala. On je onaj lik iz moje priče “Moj rođak Marko” koji bi se popeo na najviše stablo jabuke i satima, do mrklog mraka, na glas ponavljao jednu te istu pjesmicu, pokušavajući je naučiti napamet, a jedan stariji čovjek bi začepio uši i odmahujući glavom psovao:
“Ma Boga mu njegovog, i ja sam je ovako tupav od njega do sad naučio, a njemu nikako da uđe u glavu!“
Uspio je završiti samo šest razreda osnovne škole, a u laganju i obmanama, mogao je dobiti titulu doktora, ali ga ne prozvaše doktor, nego Pop. Roditelji su mu bili jako siromašni, i za razliku od matere, otac je bio jako iskren i pošten čovjek.
Njegov otac je bio onaj Jozo, što bi otišao krčiti bagremove, u vrijeme kada su pšeničnog brašna imale samo gazde, a majka, Jozina žena, ona je ista žena koja bi povikala da je čuje cijelo susjedstvo:
“Heeej Jozooo, aj kući, sad će biti pita pečena!” Jadan je došao i pitao:
“Anđo, di je pita?” A ona je dreknula na njega:
“Ma šuti! Kakva te pita spopala? Ja to samo zbog komšija, nek misle da imamo, pa nek puknu od muke!”
Joko je od nje učio školu. Prozvali su ga Pop, jer je znao uvjeriti ljude da kupi novac u humanitarnu akciju, za neku oboljelu siročad, glumeći svećenika, sve dok cica nije došla na kolica i završio u zatvoru. No, opet je u nesreći imao sreće, jer se zaratilo, pa je amnestiran. Kući više nije smio, jer bi mnogi na njemu isprobali tek nabavljeno oružje, pa se odlučio prijaviti u ZNG (Gardu).
Postoji jedan vic, o čovjeku, čiji je otac umro, pa mu svećenik savjetovao da uplati misu za njega, a on ga upitao:
“Oče, recite mi čemu služi misa i kako će ona pomoći mom ocu?” Svećenik mu odgovori :
“Znaš sinko, tvoj je otac sad u redu za ulazak u raj i ako uplatiš misu, vrata raja će mu se prije otvoriti.”
Sin umrlog se nasmija i reče:
“Ma je.. ti njega! Taj se znao svugdje ugurati preko reda za života. Snaći će se on i tu. Šteta bacati pare.”
Takav je bio i Joko. I u gardi se nekako ugurao u krizni stožer i našao način da izbjegne ratište. Hajd´ da je samo to, već je uspio na tanak led navući i ženu od trideset dvije godine, koja je bila neudana, a završila je ekonomski fakultet i radila kao šef računovodstva u jednom velikom trgovačkom centru.
Servirao joj je priču, kako je apsolvent poljoprivrednog fakulteta, a taj nije zemlju volio vidjeti ni u saksiji. Još je kod nje izazvao odbojnost prema njegovom ocu, predstavljajući ga kao škrtca, koji leži na novcu i ne da mu banke, a jadan čovjek nije imao što ni zapaliti.
Ubrzo je i one iz vojske uvjerio da ima PTSP i dobio je od njih stan u Zagrebu i mirovinu. Uspjelo mu je i njoj napraviti dijete. Uspio je pronaći i način kako doći do oružja i švercati njim, pa smo kod njega zbog tog razloga išli muž i ja i tako upoznali i nju.
Ljubazno su nas dočekali. Nisam dugo vidjela tako zaljubljenu ženu i tako pažljivog muža.Usisavao je stan, pripremao nam kavu, izigravao mladu. Cmokao ju je svaki čas u obraz, pa oni izrazi “srećice, ljubavi, dušice”…
Muž i ja smo se gledali ispod oka, trudeći se da ne povratimo ili ne puknemo od smijeha, jer smo se morali suzdržavati, pošto nam je na ulazu dao znak, držeći prst na ustima da šutimo. Već su nas usta boljela od stiskanja, jer taj fini gospodin, još kod kuće nije ni imao usisivača, a kava mu se kod kuće donosila u krevet, ako bi je bilo.
Nakon što su njih dvojica otišli po oružje, nas dvije smo ostale same. Postavljala mi je bezazlena pitanja i kritizirala jadnog Jozu, a meni vrag nije dao mira. Odnosno savjest. Sve sam joj rekla, ali pažljivo je pripremivši, mada za tako nešto moraš imati u sebi betona da se ne srušiš, jer kako prihvatiti istinu, da te nasamario netko sa šest razreda, a završio si fakultet? Kako te toliko može smotati netko, da mu sve povjeruješ i zaljubiš se, ne videći ništa? Kako prihvatiti da taj netko, već ima ženu i dva sina? Zamolila sam je da me ne oda, već da ga pitanjima stjera u kut.
Muž i ja smo otišli kući, u Bosnu, gdje je rat tek počinjao i nju nisam vidjela dugi niz godina. Čula sam da je i dalje s njim i da imaju kćerku. Čula sam i da je oboljela od tumora na hipofizi, zbog čega se osobe izobliče.
Poslije rata sam posjetila njegove roditelje. Sa ženom se rastao, a sinovi su bili već odrasli. Pitala sam mu majku, kako je prihvatila novu snahu, a ona je glumila finoću, pa rekla:
“Meni ona ne treba! Još joj nikad nisam ušla u stan.”
Na to se Jozo nasmijao i rekao:
“De, Anđo, ne seri!
Okrenuo se prema meni i rekao:
“A znaš zašto nije ušla u stan? Zato što im je stan na dvadeset drugom katu, a ona se boji lifta.”
Prije jedanaest godina, preživjela sam infarkt i u zagrebačkoj bolnici “Dubrava” operirano mi je srce. Tad sam nakon toliko godina vidjela, Popovu drugu ženu. Prije toga smo se čule telefonom. Čekala sam je kraj ulaznih vrata, pokušavajući je prepoznati i samo sićušan detalj na njoj mi je rekao da bi to mogla biti ona.
Žena koja mi je prišla, nije joj ni sličila. Bila je ogromna, sa očima čije su obe zjenice gledale u vrh nosa, sa bijelim štapom i zazvala me imenom. Poslije sam doznala da su joj se zbog tumora hipofize, organi stalno povećavali i da sve što vidi vidi kao kroz razbijeno zrcalo. Dugo smo pričale, satima.
Unatoč svemu, ostala je s njim, zbog kćeri, ali među njima nema više ničega. Možda je ostala i što se takva nije usudila ostati sama. Pozdravile smo se, poželjela mi je brz oporavak i zahvaljivala mi je, što sam bila jedina koja joj je rekla istinu. A istina…
Istina je gadna stvar baš kao u mojoj pjesmi :
ISTINA
Ona uglavnom hoda gola
i zbog tog baš nije
omiljen gost.
Svakoga je bar jednom
u oči ubola
i bila mu u grlu
kao riblja kost.
Često se zamaskira
i dobro skrije…
Pokušavaju na silu
da je izvuku,
a kad im to uspije
u lice im se smije,
pa je zaobilaze
u širokom luku.