SRAMIM LI SE

Komunikacija ili ekskomunikacija?

piše: Sonja Breljak
Moj tekst pod naslovom “Nekad je potrebno stati”, od 4. travnja, izazavao prilično pozornosti. I komentara. Što na portalu, što putem emaila, sms-a ili telefona.

Zanimljivo je čitati i porediti sadržinu komentara pristiglih na portal iz Berlina ili od drugdje kao i sadržinu punim imenom i prezimenom potpisanih u odnosu na anonimne komentare. Uočljiva razlika. A dobro da su tu, i jedni i drugi.

Željala sam pokazati kako se može o takvoj (crkvenoj) temi razgovarati (može li se?). Pa na tu dilemu, dobih i odgovore.

Kad sam se tu večer, na Veliki petak, vratila iz crkve, problem, odnosno tema, već (a kako i ne bi!) bijaše u mojoj glavi. Mučna tema. Problem sam podijelila s mlađom kćerkom jer je i ona imala svoj doživljaj istog događaja …a temu ostavih gdje i jeste …u glavi …dok narednih dana, tamo do iza Uskrsa, ne sazrije i ne dobije potrebno za stavljanje na virtulani  papir…

Ukratko, za one koji nisu u tijeku i ne stigoše pročitati prvi tekst …mladić je tijekom obreda Velikoga petka, pao i ozbiljno se ozlijedio, roditelji ga iznijeli u sakristiju a obred je nastavljen…

-Obred treba na kratko prekinuti i vidjeti što je s djetetom, treba li pomoć liječnika ili svećenika …bio je i ostao moj stav …I tu nema ali …

Tim riječima, između ostalih, opisah viđeno i iznesoh mišljenje. U trenutku događaja na oltaru su bila dva svećenika, klapa, dosta ministranata a u crkvi “more” vjernika. Nezaustavljanjem obreda, svi zajedno postadosmo sudionici (taoci) tog nečinjenja. Dakle, radilo se o zajedničkoj, kako pojedinačnoj tako i kolektivnoj stvari i doživljaju.

Zanimalo me prije svega, može li se, smije li se drukčije postupiti (od postupljenog) ili neki crkveni propis brani zaustavljanje, prekidanje obreda u nekim posebnim situacijama. S tim pitanjem, sačekah fra Petra, voditelja Misije (ovdje se za sve, s pravom, pita župnika, a to je fra Petar) nakon mise na Uskrsni ponedjeljak. Druge prigode prije toga i nije bilo.

-Imam jedno pitanje, kažem.

–Reci, veli fra Petar dok privodi kraju sviranje na orguljama po završetku mise. I ja kažem. Velim, svakako mislim  pisati o tome ali ne želim prije nego pitam …

–Vidim da te događaj pogodio, kaže fra Petar i objašnjava mi kako je moguće i čak i poželjno u takvim prilikama, zaustaviti obred.

Velim, pa ništa nije učinjeno, bilo bez vidne reakcije.

-Pa jesu li to vidjeli?

-Pa naravno, kažem, to se zbilo sasvim naprijed, pred očima sviju nas.

-Što o tome misle vaša subraća?

I dogovaramo kako će fra Petar razgovarati sa subraćom …vidjeti, kako reče, što je u njihovim glavama …a mi ćemo se čuti onda nakon toga.

-Nazovi slobodno, bilo koji dan …

-Zvat ću naravno, kažem. Tako se rastadosmo tog Uskrsnog ponedjeljka.

Nisam primjetila da je fra Petru neugodno što ću o tome pisati. A bijaše jasno da neću ovoga puta pisati hvalospjeve. Niti se naljutio radi mojeg pitanja. Zašto su kasnije, moje pitanje neki …sudeći prema komentarima (kako napadam crkvu i svećenike…) doživjeli kao bogohuljenje?

Dan iza toga nazivam …ništa, nema odgovora na poziv, pa dan iza opet. I opet ništa. Fra Petar je stvarno zauzet dvostrukim obvezama, ulogom župnika  njemačke i hrvatske zajednice, pa razumijem. U srijedu uvečer šaljem sms i pitam možemo li se čuti. Zvat ću za 15 minuta, odgovara. Tako je i bilo.

–Jeste li razgovarali sa subraćom, pitam.

-Jesam.

-Je li njima poznato da se takav obred može zaustaviti ukoliko se događa nešto neubičajeno.

-Jeste.

-Što kaže fra Rade?

-Sačekao je par sekundi, vidio da dječaka iznose roditelji (oni najbolje znaju…) i nastavio s obredom. 

Naravno da je svećeniku žao dječaka, u to nimalo ne sumnjam. Bespredmetno je o tome uopće raspravljati i svoditi raspravu na  tu dimenziju. To i nije tema mog teksta. Tema teksta je što je u tom trenutku učinjeno a što se može učiniti. I fra Petar sam je ponudio odgovore. –Zaustavio bih obred, pitao ima li koji  liječnik u crkvi, otišao u sakristiju pogledati treba li pomoć dječaku, roditeljima…

I još nešto važno me poučio fra Petar: Ne samo da može i treba svećenik prekinuti obred ako se nešto posebno događa, već to može u takvoj situaciji napraviti i vjernik.

Sad je stvar bila jasna. Može se (i mora) drukčije. Eto, bez ovih odgovora, ne započeh pisati tekst. Završih ga nakon razgovora s fra Petrom u srijedu uvečer i objavih u četvrtak izjutra. Nije pisan nakon ispijanja kave s bilo kime već u ozbiljnoj namjeri progovoriti o onome što mene (i druge) tišti i zanima. Tekst ne provocira, nije ironičan niti sarkastičan, ne traži krivce, ni žrtvenu janjad, već tvrdi da se drukčije može i treba. I tužan je. Željan topline, brige i pažnje. Pa nije misa kazalište, skup tuđih, nepoznatih ljudi. I ne progovaram ja tu o njima-crkvi, već o nama-crkvi.

Na žalost, želja za komunikacijom o ovoj temi donese mi svojevrsnu ekskomunikaciju. Uvrijeđeno i povrijeđeno, (sa ironijom i cinizmom) pozva me se na red (biti dobra vjernica,  majka djeci itd.) optuži za nestručnost i neobjektivnost i izbaci, ekskomunicira iz (i moje) crkve i pribroja “nebrojenoj vojsci onih kojima je jedini cilj oblatiti i napasti crkvu i svećenike”.

Nezgodne etikete. Rekla bih kako je za takvu ekspresnu ekskomunikaciju ipak nadležan sam Sveti otac. A po toj logici i papa Franjo bi i sam sebe ekskomunicirao. Ja naime pozvah na sadržaju i bliženjemu više okrenutu i osjetljivu crkvu a papa Franjo na crkvu bližu siromasima.

Zašto sam to učinila? Sasvim sigurno ne kako bih koga vrijeđala, unizila ili prikazala lošim ili manje vrijednim. Već radi budućnosti nas i naše djece ovdje. Jer, ovdje imam namjeru ostati. Pa me i zanima onda sadržaj i izražavanje moje vjere u ovdašnjim prilikama.

Napisah to kako bismo znali što nam je u budućnosti činiti u sličnim situacijama. Jer sličnih je bilo i do sada. I prije ovoga. Prije koju godinu isto tako. Sjetiće se vjernici koji nedjeljom posjećuju misu na Mehringdammu. U vrijeme mise …tad ju je  vodio gost iz domovine, fra Petar Lubina …pozlilo baki Anici Bagarić, danas pokojnoj. Kćerka do nje ju doziva, baka se ne odaziva, u nesvjesti, plaču dvije unučice, ministrantice …Ante koji svira na orguljama pozvao telefonom hitnu, ovi stigli, unijeli kolica u crkvu, baku posjeli, iznijeli, odveli, odvezli, a da misno slavlje nije uopće prekinuto, sve teklo kao da se ništa ne događa. Pa gdje to ima?

Taj problem me tada isto mučio danima, ali tad ne bijaše mogućnosti to iznijeti, napisati …ino izdanje Slobodne dalmacije za koju sam tada radila to sigurno ne bi objavilo, zanimale ih i tako samo kurtoazne vijesti iz Misije, najbolje ..pričest, krizma, tečaj za zaručnike i tako svake godine.

Baka Anica tad je preživjela napadaj slabosti. Ali bio je to posljednji puta da je bila na misi, ostale godine do smrti (a bilo ih je još prilično) provodila je u stanu gdje se i Bogu molila.

Sretna sam da, sudeći prema komentarima, ima ljudi koji razmišljaju svojom glavom a nesretna i da ima onih koji za civilizirani dijalog i komunikaciju nikad nisu čuli pa ponavljaju samo: –Sram te bilo, sram te bilo!

–Napisala si tekst jasno, otvoreno, iskreno i suosjećajno. Dobro je što si to tako napisala jer si time potaknula na diskusiju. Dirnula si u bolnu točku ali nisi nikog uvrijedila, ohrabri me kolegica po peru, do čijeg mišljenja držim.

U nedjelju sam pjevala u zboru, kao i inače. U molitvi sam vjernica, u pjesmi vjernica i pjevačica a kod propovijedi sam i vjernica i novinarka. Slušam, razmišljam. Treba iznijeti mišljenje, pisati i o pozitivnom, vrijednom kao i o onome što držim neprimjerenim, o onome što mislim da treba, može drukčije.

Nešto smo iz svega i naučili. Može se komunicirati ali i ekskomunicirati. Ovisi koliko želimo dijalog. Crkva je naša, čine ju i pastiri i stado. Zajedno. Misu može prekinuti svećenik ako uvidi da se događa nešto neuobičajeno. Ali …dobro je to znati …to može učiniti i vjernik.

I na kraju, treba odgovoriti i na pitanje iz naslova, a gore je sletjelo iz jednog anonimnog komentara na tekst “Nekad je potrebno stati”. Glasi: -Je li te sram? Je, jako!

Jako me bilo i ostalo sram jer smo se činili  kako se ništa ne događa dok onesvještena baka Anica u crkvi čeka  hitnu pomoć, ili kako obred Muke može ići dalje nakon onakva strašna djetinjeg pada …Je, zbog toga me jako bilo i ostalo sram. Zato nastadoše i oni i ovi redovi. Na ponovilo se!