Sven Adam Ewin
No ide vrijeme i prva mladost mine.
I krenu život. Poslije smijeha i plača,
Spazim Ciganku, na vašaru taštine.
Zove me k sebi. I hoće da mi vrača.
Pružam joj ruku. – No, reci, što tu ima?
A ona skriva pogled. – Hajde, govori.
– Bit ćeš poeta. Cesar nad cesarima.
Slavom i blagom sijat će tvoji dvori.
Bit ćeš miljenik. I ljubit će te žene.
Imat ćeš život u znaku dobre kobi.
Al jednog dana po zlu će da ti krene.
I više nećeš znati gdje bi, ni što bi.
Svega će nestat. I završit ćeš bijedno.
U prah će biti smrvljen tvoj carski šato.
S tebe će padati redom, jedno po jedno,
Srma, kadifa, žezlo. Kruna i zlato.
Kad sve se svrši, od tebe sve kad ode,
Kad padne zastor, na kraju zadnjeg čina,
Ti vratit ćeš se u jednostavnost vode.
I biti vjetar. I šaš… I mahovina.