London II. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Split/24. travnja 2021. / Na mojim putovanjima uvijek su me posebno oduševljavali gradovi s rijekama. Rijeka koja teče kroz grad bi me sjetila na mladost i snove kada mi se činilo kako je sve moguće.
Rijeka moje mladosti bila je Miljacka, a grad Sarajevo. Često bih dio puta od škole do doma propješačila uz obalu Miljacke uz želju da i sama tečem s rijekom negdje daleko. Zastala bih i gledala odraze zgrada u vodi. To je bio neki moj ritual, koji napravim ponovo u svakom novootkrivenom gradu s rijekom. Snove i dalje sanjam.
Tako sam napravila i za posjeta Londonu. Zastala sam na mostu (ne Tower mostu, op.a.) ispod se pružala sporo tekući veličanstvena Temza, a zgrada koju sam promatrala s mosta ostavljala je bez daha. Gledala sam Westminstersku palaču, bajkovito gotičko zdanje sa prepoznatljivim arhitektonskim detaljima kulama, stupićima, tornjevima.
Westminster je inače ime centralne londonske općine. Westminsterska palača je sjedište političke moći Ujedinjenog Kraljevstva, u njoj zasjedaju oba doma britanskog Parlamenta poznati kao Dom lordova i Dom pučana. Ime zgrada duguje nekadašnjoj kraljevskoj srednjovjekovnoj palači uništenoj u velikom požaru 1834.godine.
Najpoznatiji toranj je Big Ben prozvan po najvećem od svoja četiri zvona. U njemu se nalazi veliki sat promjera 7 metara. Na vrhu je takozvano Ayrtonovo svjetlo, mali svjetionik koji svijetli kada zasjeda parlament. Ovo svjetlo je tražila kraljica Viktorija želeći iz Buckinghamske palače znati da li zastupnici rade.
U blizini Parlamenta nalazi se svojevrsni trg moglo bi se reći mali park s drvećem, cvijećem i spomenicima znamenitim ljudima. Zastajem promatrajući kipove ljudi, i to ne samo Britanaca, svi su svojim djelovanjem zadužili čovječanstvo. Pored ostalih tu je svoje mjesto našao mirotvorac Mahatma Gandhi.
Ipak, ja dugo gledam kip čovjeka svjetski prepoznatljive figure, zagledanog u zgradu parlamenta, lagano oslonjenog na štap. Razmišljam o njemu. Kao i sve javne ličnosti nije se sviđao mnogima, napadali su ga, imao je brojne mane, međutim sve blijedi u odnosu na ono što je napravio. Sigurno bi povijest 20. stoljeća bila drugačija bez njega. Dovoljno je napisati jednu riječ – Churchill.
Winston Churchill jedan je od najpoznatijih britanskih premijera, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegovi sunarodnjaci su ga 2002. izabrali za najvećeg Britanca u povijesti. Kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva tijekom Drugog svjetskog rata, hrabrio je Britance – i ne samo njih – u otporu protiv nacizma. Interesantno je kako je postao britanski premijer na dan kada je nacistička Njemačka napala Francusku. U svom govoru, u ovoj gore spomenutoj zgradi je rekao pored ostalog :
„ Ne mogu obećati ništa osim krvi, patnje, suza i znoja. Pred nama je jedno od iskušenja najgore vrste. Pred nama je mnogo, mnogo mjeseci patnje i borbe. Pitate se koja je naša strategija? Ja kažem: ratujmo na zemlji, na moru i u zraku. Ratujmo sa svoj svojom moći i snagom koju nam je Bog podario, zaratimo sa monstruoznom tiranijom nikad nadiđenom u mračnom i žalobnom katalogu ljudskih zločina. To je naša strategija.“
U svojim govorima Churchill je govorio istinu i nudio nadu: „Nikada nećemo malaksati ni popustiti. Ići ćemo do kraja ma kakva god bila cijena: borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima, nikada se nećemo predati.“ Mislim kako govoriti istinu i nuditi nadu odlika je svakog velikog čovjeka.
Churchillov kip na trgu je, simbolično, zagledan u zgradu parlamenta kao da i dalje pozorno prati što se zbiva. Trg je okružen predivnom arhitekturom, a jedna od građevina čija ljepota, po meni, nadvisuje onu zgrade Parlamenta je Westminsterska opatija.
Crkva je to posvećena svetom Petru, a izgrađena je u 11. stoljeću od strane kralja Edvarda III. Sam naziv opatija svjedoči kako se tu nekad nalazio samostan. I zaista radilo se o samostanu benediktinaca. Legenda kaže kako je pobožni engleski kralj Edvard III. Ispovjednik osjećao kako se njegov život bliži kraju. Kao dijete Edvard je bio od strane Vikinga (Danaca) prognan, ne misleći da će se ikada vratiti na rodni otok, a kamoli zadobiti krunu. Smatrao je da se dogodilo čudo Božje kada je okrunjen te se zavjetovao izgraditi crkvu Bogu u slavu. Tako je i napravio. Naravno, opatija se kroz stoljeća koja su dolazila mijenjala, kraljevi su vršili preuređenja, gradili nove kapelice, uređivali prostor.
U ovoj crkvi su se krunili, ali i pokapali engleski kraljevi. I ne samo kraljevi tu su pokopani pjesnici, admirali, znanstvenici, arhitekti, političari, glumci, svećenici, itd. – ukratko zaslužni ljudi njih oko 3.000. Imenovat ću samo neke : Isaak Newton, Charles Darwin, Laurence Olivier, Charles Dickens, Thomas Hardy … Dobar dio grobnica nalazi se u podu crkve, a interesantno je kako jedini grob preko kojeg se ne smije hodati grob je Nepoznatog vojnika iz Prvog svjetskog rata.
Ovaj nastavak priče o Londonu i njegovim najpoznatijim građevinama završit ću s još jednom čuvenom palačom – Buckingham palačom, rezidencijom samog britanskog monarha, u kojoj danas živi kraljica Elizabeta II.
Palača je sagrađena u 18. stoljeću, a prvi monarh čiji je trajni dom bila je kraljica Viktorija, poznata kao baka Europe. Viktorijin kip nalazi se ispred palače. Cijelo jedno doba povjesničari su prozvali po njoj jer bilo je to vrijeme ekonomskog i tehnološkog napretka kada je Britansko Carstvo postalo vodeća svjetska sila. O veličini svjedoči rečenica da nad Britanskim Carstvom sunce nikada ne zalazi.
Viktorija je rodila 9 djece, vrlo rano je postala udovica pa je narednih 40-tak godina nosila crninu. Nadimak bake Europe je dobila zbog činjenice kako je dobar dio njezinih potomaka postao vladarima ili vladaricama uključujući unuke – ruskog cara Nikolu II. i njemačkog cara Wilhelma II. Iz povijesti znamo kako će njih dvojica poslije predvoditi svoje narode na suprotnim stranama tijekom Prvog svjetskog rata i oba će izgubiti kraljevstva. Kraljica Viktorija je prva uvela modu bijelih čipkanih vjenčanica, a u jednoj takvoj je sukladno svojoj želji i pokopana.
Ove tri gore navedene raskošne građevine nisu prostorno daleko jedna od druge. Sve se nalaze na području Westministera. Svaka za sebe simbolizira jednu od poluga moći Ujedinjenog Kraljevstva. Obišla sam ih laganom šetnjom tijekom jednog jutra.
A, put od jedne do druge me vodio kroz lijepo uređene i održavane parkove, koji su tog travnja prije točno dvije godine nudili obilje boja i mirisa procvjetalih cvjetova. Većina tih parkova nekada su bila kraljevska lovišta te kao vlasništvo monarha očuvana od urbanizacije.
Sjećam se kako sam pomislila koliko su upravo na primjeru Londona, njegovih ulica i građevina toliko istinite riječki američkog političara Henry Kissingera:
„Uostalom, mislim da povijest nije samo prošlost ljudi, od ljudi stvorenih institucija. Povijest je, dakle, sjećanje država.“.