Mirko Popović
koraci stazom miriše proljeće
skraćujem dan snena zastajem
nečim se neuhvatljivim
dopunjujemo – hrapav glas
i kosa što sijedi iza svakog
proljetnog snijega
miriše proljeće opet je
jedanaestogodišnjakinja u meni
što čeka mornare i pjesmu im
bez slutnje bez tjeskobe
jer znali su da će jednom
svaka daljina životu
ispjevati pjesmu
koraci stazom miriše proljeće
raspletenom kosom niz pusto
polje nebesko niz dvije samoće
u koje djeliće uplićem
šume bjelogorične
i martovske ide čekam
što uvijek opskrbljuju misao
da ništa ne može
zauvijek otputovati