Đuro (Armeno) Baglivi
prilog: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Đuro Armenius rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku. Otac Vlaho bio je podrijetlom iz armenske obitelji Jurja Armena, a majka Ana iz obitelji Jakova Lupisa.
U dobi od dvije godine Đuro i njegov mlađi brat Jakov izgubili su oba roditelja. Oni su umrli najvjerojatnije od tuberkuloze. Djecu je na odgoj preuzeo stric Jakov Armeno, a nakon njegove smrti djecu je podizala obiteljska služavka, seljanka Marija Dragišić.
Budući da su dječaci pokazali neobičnu oštroumnost, za njihov su se daljnji odgoj zauzeli dubrovački isusovci p. Miho Mondegai i p. Rafo Tudizić.
Tijekom 1683. p. Tudizić je boravio u Italiji. Tada ga je liječnik u Lecceu Pietro Angelo Baglivi zamolio da mu isusovci pošalju jednoga darovitog dječaka kojeg bi on odgojio i školovao.
Izbor je pao na Đuru koji se tako u dobi od 16 godina 1684. našao u Italiji. On je mnogo učio od svoga odgojitelja. Već sa 17 godina počeo je eksperimentirati na životinjama koje je i secirao.
Liječnikov brat koji je bio kanonik uzeo je na odgoj Đurina brata Jakova. Jakov se odlučio za redovnički poziv. Odgojitelji su obojici mladića dali svoje prezime i priuštili dobro obrazovanje. Đuro je od svojega odgojitelja osim prezimena naslijedio i svu imovinu.
Đuro je studirao medicinu u Napulju 1684.–1688. Promoviran je sa 20 godina u Salernu godine 1688. Tijekom 1689.–1691. bio je u posjetu rodnom Dubrovniku. Mnogo je putovao usavršavajući se u medicinskim središtima u Firenci, Bologni, Padovi, te u nizozemskim i britanskim gradovima. Spadao je u onodobne najpoznatije europske liječnike. Sa 24 godine, dana 26. travnja 1692. stigao je u Rim. Godine 1695. postao je osobni liječnik pape Inocenza XII., a kasnije i pape Klementa XI.
Na rimskom Sveučilištu Sapienza postao je profesor kirurgije i anatomije. Godine 1700. preuzeo je i katedru teorijske medicine. Tada je imao 32 godine.
Đuro je mnogo pisao i objavljivao stručne knjige. Njegovo najvažnije djelo „De praxi medica” objavljeno je u Rimu 1696. To djelo je posvetio papi i svojem zaštitniku Inocenzu XII. Objavom te knjige stekao je veliku popularnost u cijelome znanstvenom svijetu. U znak priznanja izabrali su ga za počasnoga člana najuglednijih učenih društava: Londonsko Royal Society, njemačka Accademia Leopoldina, talijanska Accademia dei Fisiocritici i rimska Accademia degli Arcadi.
Đuro je uspješno liječio mnoge bolesnike. Držao je odlična predavanja iz anatomije i izvodio fiziološke pokuse na životinjama. Njegova je predavanja posjećivalo mnogo inozemnih studenata i liječnika.
Iako je živio u stranom svijetu, uvijek je bio ponosan na svoje dubrovačko porijeklo. Zato je prilikom ulaska u Arkadiju (okupljalište intelektualne elite 18. stoljeća u Italiji) uzeo pseudonim Epidauro Pirgense.
Đuro Baglivi preminuo je 1707. u dobi od 39 godina od crijevne bolesti. Sahranjen je u crkvi San Marcello a Corso u Rimu. Budući da je on rođeni Dubrovčanin, u medicinskom svijetu je poznat kao „otac hrvatske medicine”.
Nad njegovim grobom u spomenutoj crkvi godine 1995. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti postavila je dvojezičnu spomen-ploču na kojoj piše da je „Giorgio Baglivi (Gjuro u tekstu na hrvatskome jeziku) rođen u Dubrovniku u Hrvatskoj 1668.”
(Stella Okadar/Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika)