piše: Sandra Marelja Muić
Neko napeto iscrpljeno proljeće u Hrvata, prepuno tenzija i prepirki i ružnih stvari. Umjesto listanja i cvatnje, čovjek ima osjećaj da u Hrvatistanu bujaju samo agresija i konflikt.
Ciljanje na polemiku i stvaranje tenzija u javnom prostoru – to nas strašno dobro ide, dok smo od konstruktivnih rješenja i dijaloga miljama daleko.
Žalostan uvod na sam Uskrs, smrt nesretne djevojčice Nikoll, koja je povukla za sobom neopisivu hajku na socijalne radnike. Oni su se, u nedostatku podrške javnosti, okomili na poznatu scenaristicu i glumicu koje su se umiješale u to. Potom je taj užasan slučaj poslužio kao platforma za mnoge druge teme, a najviše se odmaknuo sam od sebe. Dobro što su javne osobe iskoristile svoj utjecaj za neki pomak u rješavanju problema, manje dobro je kakav su primjer svojim huliganskim vokabularom na društvenim mrezama društvu dali.
Tutnjajuća galama se potom prebacila na ministra Beroša i njegove kiksove u drhtavom sektoru zdravstva, na opću radost oporbe koja je u prikrajku čekala da se aktivno uključi u tu dionicu lova na lisice. Od stožerskog trojca, sva svjetla su sad uprta u ministra koji u trenu –bi gore, pa je sada dole-.
Atmosferu su brzo podigli opet premijer i predsjednik sa svojim verbalnim nadmetanjem. Uvijek dobar za naramak brzopoteznih komentara, predsjednik u međuvremenu u javnosti kupi simpatije za svoj osebujni javni izričaj. Premijer se drži svoga kuta kuće i nastoji dati koji predizborni gol, mada ga u svoj ovoj krizi i ne ide pretjerano.
Još desetak dana do lokalnih izbora, mediji čine svoje u razvlačenju političkih aktera. Nevjerovatno ružne stvari izlaze na površinu i još tužnije od svega, mahom vezane uz mlade žene koje bi svojim ponašanjem trebale činiti korpus zdravog društva i davati primjer kao javne osobe.
Surovost i gramzivost koja je u slučaju Rimac procurila u javnost ostavlja prosječnog čovjeka bez teksta. Kako se obrazovana osoba s višegodišnjom političkom karijerom može voditi tako primitivnim nagonima pohlepe, može samo njoj biti jasno.
A, nije daleko od toga ni kolegica Zadravec zbog koje onkološki bolesnici ne mogu dobiti termin u najstarijoj ustanovi za liječenje tumora. Ne mogu ga dobiti jer nema liječnika, daju otkaz zbog silnog maltretiranja na poslu. Liječnici dotične ustanove izlaze pred bolnicu u znak protesta, no ,ništa se ne mijenja – sporna osoba ostaje na svojoj poziciji, a i njeni nadređeni su neupitni.
Anksiozni od torture s koronom i opterećeni ekonomskom situacijom, pratimo ravnodušno sve. Napade na novinare, vješanje NDH zastave na crkvu, umorne Petrinjce koji još čekaju na pomoć, korumpirane ministre.
Nema toga čega se nismo nagledali proteklih godina, gotovo da smo postali imuni na normalu ili nam je to ovo –novo normalno – čime nas je korona blagoslovila? Prestrašno da bi u civiliziranom svijetu bilo društveno prihvatljivo, ali kod nas i dalje konstantno i neupitno.
Nigdje, nitko, nikad ne daje otkaz, ne ustupa svoju fotelju iz moralne ili radne obveze, ili barem kurtoazno. Kao primjer mladim generacijama, kao lekciju političke korektnosti, kao podsjetnik na neki rudimentarni ostatak osobnog morala ili radne etike.
Kada je prije mjesec dana nasmrt pretučena djevojčica, otpililo se blentavog ravnatelja koji je rekao – da si je curica možda sama to napravila –. Preko te rečenice, se valjda, stvarno nije moglo prijeći, pa je barem jednog valjalo poslati kući – i to je to. Nitko od više rangiranih nije ni pomislio ponuditi ostavku, o ministru da ne govorim.
Kažu, rupa u sustavu. Nije rupa, nego jama! Duboka, mračna i neizvjesne dubine.