Heritage u knockdownu
tekst i foto: Sandra Marelja-Muić
Lijeno nedjeljno popodne, k tome još i poluoblačno, savršeno za ljetnu skitnju. Već dugo želim skoknuti do Šibenika, obići jedan heritage hotel o kojem sam slušala hvalospijeve i osluhnuti bilo Krešimirova grada.
Heritage hoteli smješteni su u zdanja koja su od povijesne i kulturne važnosti, te već nekoliko godina oplemenjuju prozaičnu turističku ponudu u Hrvatskoj.
U Šibeniku nas dočekuje čista riva, uredni travnjaci i parkirno mjesto lutrijski servirano- u protivnom bismo se bili morali vratiti u garažu i spuštati do centra. Divan je grad sa svojom kamenom jezgrom, sa svojim bijelim srcem.
Katedrala svetog Jakova pozdravlja sve one koji se uspinju u centar. Prekrasno zdanje koje impresionira svojim skladom i dekoracijom, započeto je od strane biskupa Pulšica u 15.st. , a nastavljeno radom Jurja Dalmatinca te Nikole Firentinca nekih stotinjak godina u kontinuitetu.
Teško je okom obuhvatiti svu tu filigranu ljepotu kamenih intarzija, glava na vijencu, kupole, lavova na bočnim vratima. Upravo skulpture lavova su omiljeno mjesto posjetitelja za slikanje.
Stranih posjetitelja pun je grad. Vrijeme je možda pokvarilo planove za plažu pa su prisiljeni ići u obilazak. No, unatoč brojnim posjetiteljima, ugostiteljski objekti čekaju praznih stolova.
U bočnim uličicama i ulazima nenametljivo mediteranski uređeni, čekaju svoje goste. Inače, cijeli grad odiše Mediteranom, ne onim bučnim Fellinijevskim,ali onim šutljivim, postojanim kao iz crno bijelih filmova. Otkrivam traženi heritage hotel. U samoj jezgri ima ih nekoliko, očito većina ili sva zdanja spadaju pod baštinu.
Vrlo je ugodno oku što u cijeloj povijesnoj jezgri nigdje ne vidite čudovišne klima kutije, a nećete naići ni na jednu pekarnicu, no zato na brojne mjesta sa sladoledom. Sušta suprotnost zadarskom centru gdje klima i pekarnica ima gotovo više nego stanovnika na poluotoku.
Sjedamo na terasu koja je pod suncobranima, između kojih radi sustav ispuštanja vlažne maglice, kako bi se ljudi malo rashladili dok sjede. Nekoliko stolova je zauzeto, na ulazu terase je škrinja sa sladoledom.
Sjedimo za klimavim, neobrisanim i u doba korone, nedezinficiranim stolom i čekamo da nas netko posluži. Mlađahno osoblje pogubljeno se sudara po terasi kao kuglice u fliper automatu. Jedna djevojka hoda okolo sa POS uredjajem i traži kome treba dati račun. Očajnički gleda u mene i shvaća da meni ne treba još nikakav račun. Pretpostavljam da treba pripremiti terasu za večeru za goste koji tu odsjedaju, donosi se pribor za švedski stol, netko počinje brisati stolove.
Hvatam jednu djevojku gotovo za pregaču ne bi li došli do naše kave i kolača. Kolutovi od prethodnih čaša nam se smješe sa našeg stola, osmijeh kao u krezube mladenke. Brišem ih maramicama. Pritisak s kojim se ispušta maglica radi od terase barokomoru, zrak ne ulazi i ne izlazi, postajete svjesni otkucaja srca koliko teško dišete. Po sladoled se dižemo do škrinje. POS djevojčica očajnički baca kugle po kornetima i čašicama, poveći red joj očigledno tjera strah u kosti. Deset kuna je potrošačka jedinica ljeta, njih šestero sjedi sa svojom kuglom sladoleda za isto tako šporkim (ital. sporco – prljavo) i nedezinficiranim stolom.
Tantalove muke hrvatskog turizma; imamo turiste, ali nemamo turiste potrošače dok bismo mi samo potrošače, a ne turiste. Kava nepodnošljivo i začuđujuće loša, kolači ni sjena onima kakve rade heritage kavane ili drugi hoteli. Samo sipnem s vrha šalice i progutam svoj komad torte, ne znam je li od kaučuka ili sintetičke gume. Suprugov komad splitske torte bazira na samom šećeru. Gledamo izići na zrak prije nego nam srce stane od pritiska i moradnu nas iznositi između tih klimavih i neobrisanih stolova.
Voditelj maše rukama i objašnjava nešto mladiću sa pregačom. Trenutak kasnije on nosi velike balonske čaše za vino koje mu se stropoštaju po terasi, te ih ležerno smete sve skupa. Pri tome mu ponovno ispadne svo smeteno staklo.
Plativši i domogavši se friške arije (ital. aria fresca – svježi zrak), otkrivamo druge šibenske vedute. Krasan samostan sv. Frane, uredan i u cvijeću, samostanski muzej zatvoren zbog korone. Prolazimo kratko i parkićem koji nas ponovo vraća u centar. Nešto dućana je otvoreno, no redom su, uglavnom prazni i trgovci čekaju na dovratku ne bi li tko ušao.
Obećajem voditi u akvarij koji je smješten u jednoj od kaleta. Djetetu se razrogače oči pri pogledu na plakat s krokodilom. 95 kuna ulaznica za roditelje i malodobno dijete, cijeli prostor možete obići dok nabrojite do 95. Ja kod akvarija, nažalost, mislim samo na ribe, dok je ovdje sve puno gmazova, što me drži na distanci u tom zatvorenom prostoru bez prozora. Tmuran i neveseo interijer, zagušen ukrasima od pur pjene u boji, letargične zmijice i ribe pod anestezijom. Mlade djelatnice ljubazne i pune entuzijazma, gledam kako izvlače neku crvenkastu zmijicu posjetiteljici da je drži i gladi.
Držim se na sigurnoj udaljenosti od tri metra; što nije nimalo lako, jer znači da stojim točno ispred stakla iza kojeg neki leguan spava ili slično. Jednim uhom čujem da crvena gospođica navodno samo jede voće i povrće, dakle čak i prilične sličnosti sa mnom ima, no to nimalo ne umanje moj animozitet.
Napokon opet na zraku, predvečernje sunce nam se smješi. Prolazimo kod sv. Jakova i koristimo priliku što je katedrala otvorena, rijetko ju se može vidjeti iznutra.
Grupa turista i vodič tiho se kreću pred oltarom. Iznenađuju me vitraji, nekako ih nisam očekivala. Katedrala djeluje vrlo umirujuće jer nema onu monumentalnu veličinu gdje se čovjek osjeti sitnim i krivim kad sjedi u svojoj klupi i prebire po svojim mislima. Palim dvije svijećice i upijam još koji trenutak svu tu ljepotu prije početka mise u sedam sati.
Iako je predvečerje, ja moram popiti svoju kavu danas; nekako mi se čini da mi je izmakla. Pravac šibenska riva – mjesto pred uzbibanim morem i pogled na otoke i katamarane i dobra kava za obrisanim stolom. Volim Šibenik.