piše: Milan Rajšić
U zemlji Kapa, uobičajeno je da dijete prije nego što izađe iz tijela svoje majke, zahtijeva da mu se predstavi oca. Otac se lijepo uređen i dotjeran, sa smiješkom, smjesti ispred maternice, a novi mali Kapa, nakon analitičkih pogleda i pregleda, kaže ponosno:
Da, ja hoću biti Kapa!
Ili se lagano povuče u toplinu majčinog tijela, čekajući novu priliku.
Rjunosukea Akutagava je japanski književnik, koji u vrijeme između dva svjetska rata, ironizira, ismijava i minimalizira, smisao nacije i naroda.
Akutagava je na našim, balkanskim prostorima, posljednji puta objavljen 1963. godine, u izdanju beogradske izdavačke kuće Reč i misao. To su one simpatične knjige svjetske književnosti i filozofije, džepnog formata i s crvenom naslovnicom. Danas se mogu naći na tezgama uličnih prodavača, jednako u Tuzli, Sarajevu ili Novom Sadu.
U hrvatskim krajevima su rijetke. Ja imam čak dva primjerka. Jedan kupljen u Foči, a drugi dobijen od gospodina Josipa Cvenića, hrvatskog književnika, predsjednika Matice hrvatske i visegodišnjeg cimera.
Nacionalno se nisam nikada u životu osjećao. Ili točnije, samo početkom sedamdesetih godina, prošloga stoljeća.
U siječnju 1972. , a direktno poslije kraja Hrvatskog proljeća, odlučio sam predstavljati Hrvatsku na petodnevnom planinarskom izletu pod imenom “Igmanski marš”. Uprkos odgovaranju od strane prijatelja i plašenjem političkim provokacijama otišao sam mečki na rupu. Sjetio sam se jednoga grafita iz tih dana, na kojemu je pisalo: Još nas ima, još Hrvata!
Tih dana sam u dubokom snijegu, smrznut i preumoran, bio i Hrvat i Hrvatska.
Dvije godine kasnije sam se osjećao Parlov nacijom. To mi je jedini slučaj u životu, da sam se s nekim poistovjetio i osjećao kao jedan. Pretpostavljam da ste već shvatili da je riječ o legendarnom Mati Parlovu.
Nikada nisam želio biti dio čopora, krda, nikada nisam želio kolektivni imunitet, a jos manje kolektivnu glavu i razmisljanje.
Jučer sam se, po prvi puta, poslije trideset godina života u Njemačkoj i trideset godina njemačkog državljanstva, osjetio nacionalno sretan.
“Moj narod” je odlučio, javno priznati, da je ubio 80 000 Namibijaca i stotine tisuća protjerao. Ne nekih Francuza ili Šveđana, vec Afrikanaca. I to jos najcrnjih među svim Afrikancima.
Predsjednik i vlada mole da se oprosti njemačkom narodu za ovaj zločin i nedjelo, a kao znak dobre volje i pokajanja, narednih trideset godina će ulagati par milijardi u namibijsku državu.
Reakcije su više nego pozitivne. Većina njemačkih građana misli da je iznos od 1,2 milijarde, premalo za učinjeno zlo.
Nitko ne može sa sigurnošću reći, da njemački čovjek, u bližoj ili daljoj budućnosti, vođen pogrešnim vođom, neće ponovo čuti i prepoznati ratne bubnjeve i krenuti u novu ludost, ali, svatko tko pozna Njemačku, može sa sigurnošću reći, da onoga momenta kad bubnjevi utihnu, više nema neprijatelja i neželjenih naroda i nacija.
Moj “nacionani naboj”, ne garantira da ću na sljedećem nogometnom prvenstvu navijati za njemački nogomet ili da ću maloga unuka učiti kako se gine za državu.
Živjet ću i dalje u svojoj Kapa državi.