piše: Milan Rajšić
Jedno sjećanje izaziva novo sjećanje.
Sjećanje na novi album Beatles, godine 1967. sjetilo me na legendarnog Nikolu Neskovića, a onda sve na When i sixty four. Odjednom se rodi sjećanje na Prag.
Kakove veze ima glavni česki grad i liverpulski dečki?
Ne mogu se sjetiti, gdje su arhivirani razni važni i nevažni papiri, iz posljednjih tri desetljeća. Za one starije znam gdje su. Prohujali sa vihorom rata.
Par desetaka minuta prekopavanja po požutjelim papirima i hop!
Listovi tjednika Bumerang, pored Ferala, jedinih opozicionih novina u Hrvatskoj i jedinih u istočnoj Slavoniji. Vrijeme štampanja crno bijelih fotografija i teksta, je 16. srpnja 1996.
Naslov reportaže Zlatni Prag u žutoj podmornici.
Spremite se! Uranjamo!
Zlatni Prag ne ogleda se samo u uglancanim i sjajnim tornjevima i kupolama crkava ili u svježe oličenim pročeljima prelijepih povijesnih građevina, nego i u tradiciji pripremanja i raznovrsnoj ponudi osvježavajućeg, magičnog napitka, gorkastog okusa – piva.
Nigdje na svijetu, tradicija piva nije toliko živa i snažna kao u Češkoj. Samo u Pragu je 1500 pivnica, a svako veče češko mjesto spravlja svoju vlastitu, posebnu vrstu piva. Najstarija pivnica je – danas još u pogonu – pivovara u Domazlicama, na njemačkoj granici, a osnovana jos 1341. godine.
Česima je pivo mnogo više od sredstva za gašenje žeđi ili dijela jelovnika. Ono je dio češkog folklora, tradicije i kulture. I gospodarski život Češke već se stoljećima odvija u gostionicama i pivnicama. Mnogi su se tu opijeni odlučivali na brak, ali i trijeznili, shvaćajući svoje greške.
U jednostavno uređenim pivnicama, za teškim drvenim stolovima, planirale su se revolucije i rušile postojeće vlasti. Kako reče Čapekov, dobri vojnik Švejk: U pivnici čovjek nije kod kuće i nije na čistom zraku.
Svaki Čeh koji do sebe drži, ima svoju pivnicu, a u njoj stol i svoje mjesto. I samo ga bolest ili druga viša sila mogu spriječiti da ne ode u uobičajeno vrijeme.
I prvi predsjednik moderne Češke, književnik Vaclav Havel, ostao je vjeran svojoj pivnici na Karlovom trgu, gdje je redovito dolazio kao dokazani disident. Čeh se od svoje žene može rastati, ali ostaviti ili promijeniti pivnicu, ravno je veleizdaji.
Kroz prosječno češko grlo, godišnje proteče 135 litara piva. Više popiju samo Nijemci. Posebno je omiljeno plzensko pivo, koje se izvozi u preko stotinu država svijeta.
“Jedno veliko i gulaš s knedličkama, molim!”
Prave praške pivnice nude i mala jela. Već spomenuti gulaš, masne, premasne kobasice sa senfom, pivski sir sa fino sjeckanim crnim lukom, peršinovim listom i senfom. Za one dubljeg džepa, na volju su pečene patke ili svinjske koljenice. Podrazumijeva se sa knedlama.
Posjetitelji pivnice su samo muškarci! To su najčešće polumračne, u pravilu pretrpane prostorije u kojima svatko razgovara sa svakim. Što se povećava broj ispijenih krigli, veći je i zamor.
Poslije nekoliko čaša dvanaest gradi jakog piva, čovjek se osjeća kao u bestežinskom stanju. Tiha sreća širi se preko preznojenih lica, velike oči gledaju tupo kroz dim cigareta. Muhe se spuštaju na prazne tanjure, na kojima leži nekoliko komadića smeđkaste govedine.
Na vratima se pojavljuje moj stari znanac Pavel S.
Dva velika i pivski sir molim!
…a gdje je žuta podmornica, Beatles?
…
Koliko dugo je Bumerang izlazio, nije mi poznato i o tome danas ne postoje pohranjeni podatci, ali znam da sam cijele 1996. i 1997., sjedio u Trieru, za svojom starom pisaćom mašinom i tip, tip, tipkao, pa faksao u Osijek, a fotke slao poštom. Pred sam kraj izlaženja tjednika, počela se koristiti bežična tehnika računara.
Za tjednik su pisali: Drago Hedl, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Glasa Slavonije i osnivač Bumeranga, prominentni slavonski novinar Đuro Šovagović, Goran Flauder glavni urednik Bumeranga, političari Ivica Vrkić i Stjepan Martinović, Nino Zupčević…
Uhvatite zraka. Uranjamo u svijet zlatnog Praga.
Kao i za susjednim stolovima, tema našeg razgovora je nogometa. Pitanje je hoće li Česi pobijediti Nijemce u završnici Europskog prvenstva. Poznavanje nogometa i nogometne strategije, za našim stolom, bilo je mizerno.
Na Vencelovom trgu, postavljena su četiri velika video ekrana i desetci štandova sa pivom.
Skeptičan sam i smatram nerazumnim pozvati tisuće Čeha u najuži centar grada, kako bi podijelili međusobno, osjećaj pobjede ili poraza.
Krvna slika njemačko – češkog prijateljstva, ni ovako nije najbolja, a posebice se pogoršala igrama oko dirigenta Češke filharmonije, Nijemca Gerta Albrechta, koji je pod pritiskom nacionalista, morao napustiti to mjesto.
Ništa manje nije naivna niti televizijska emisija pod naslovom Sljedeće godine u Mariabadu, koja se bavi skorim povratkom protjeranih sudetskih Nijemaca.
Razgovaramo o mogućim posljedicama ako se navijači u euforiji obruše na grad i tisuće stranih turista.
Sljedećeg dana vidjeli smo kako su moja strahovanja bila neosnovana. U ludoj noći u kojoj su Česi bili poraženi, stradala su samo dva izloga i desetci kanti za otpatke. Nasilje i huliganstvo na češki način izgledalo mi je čak i simpatično.
Većem nasilju nad gradom i njegovim žiteljima, poslije pada Berlinskog zida, izloženi su kroz pošast zvanu turisti. Samo je prošle godine Prag posjetilo više od osam milijuna gostiju, a gdje takva bujica projuri, erodira se i obala. Posvuda, na svakih par sto metara, čovjek sreće privatne pansione. Mnoge kavane u kojima se moglo popiti pivo za pet kruna, su se izmijenile i pivo košta pedeset kruna, a već ima i lokala u kojima Česi nisu dobro viđeni gosti.
Idući Kraljevskim putem, od Vencelovog trga prema Karlovom mostu i dalje na Hradcane, čovjek se mogao posvetiti ugodnim razmišljanjima i uživati u gradskoj arhitekturi. Danas je to nemoguće, jer vas sa svih strana guraju mase stranaca s ruksacima, fotoaparatima i kamerama. Desno i lijevo, stotine i tisuće prodavnica jeftinih roba, hrane i suvenira.
Kurve hoće u Europu i idu u krevet sa svakim tko plati, a u meni postoji strah: je li ovo gubitak našega grada i naše domovine? – glasno razmišlja Ludvik Vaculik, jedan od elitnih intelektualaca i autor glasovitog Manifesta 2000 riječi, iz nesretne 1968. godine.
Dva velika molim!
Dvije stvari pokazuju karakter svakoga Čeha: pivo i muzika. Muzikalnost je jedno od obilježja nacije koja ima istančan osjećaj i prema ostalim umjetnostima. To se uočava posvuda: po ulicama, u crkvama, u metrou, na Karlovom mostu i u pivnicama. Svakoga dana u gradu se održavaju desetci koncerata klasične glazbe, za koje je teško dobiti ulaznicu, iako se iste prodaju za 20 i više maraka. Alternativna muzička događanja su brojna i o njima se brine američka mladež, pridošla početkom devedesetih.
Privučeni niskim cijenama iznajmljivanja lokala i stanova, u grad je stiglo više od trideset tisuća mladih Amerikanaca gladnih života, znanja, provoda, ali i zarade. Došli su sa po nekoliko tisuća dolara, a hamburger, američka pizza, američki barovi, sex, droge i kultura zapada, osnovne su osobine ove par godina stare, američke invazije. Djevojke i dečki, postvijetnamske generacije, uživaju ovdje u nepodnošljivoj lakoći života, mnogo piva i puno europske kulture.
Svi koji su bili premladi za seksualnu revoluciju u Americi, mogu to ovdje nadoknaditi u postkomunističkom Pragu. Ruski je out, engleski je in. Jezik novog svjetlucajućeg Praga.
Prag se očistio od komunističke prljavštine, dosade i lijenosti. Prepunio se strancima, znatiželjnim turistima, financijskim poduzetnicima, kojima je dovoljna samo osobna iskaznica bilo koje zemlje, kako bi dobili dozvolu za rad. U gradu sada ima svega čega nije bilo četrdeset godina.
Jos dva velika molim!
Joj, jest ga razvukao, a gdje je ta žuta podmornica!?
Strpljenje je jedna od osobina čovjekovih.
To sam učio kao dijete, čitajuči Politikin zabavnik, Kekec, a u pubertetu Plavi vjesnik. Stripovi svjetskih majstora, koji su se tamo objavljivali, nastavljali su se. I to za tjedan dana. Tjedan dana znatiželje i treniranja strpljenja.
…
Pseća vrućina. Dugo toplo ljeto stiglo.
Polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća, u Osijeku i istočnoj Slavoniji bilo je politički vruće. Demokracija još nije tamo stanovala, a većina žitelja je bila protiv Mirne reintegracije. Bumerang je tih dana bio za Slavonce, vrata i prozor u bijeli svijet. Lijep je osjećaj da je čovjek dao svoj doprinos, velikim pozitivnim promjenama, pa makar to bilo lutajući i pišući o Pragu i bijelom svijetu.
Uvucite periskop! Zaranjamo!
Međunarodne bande, u prvom redu preprodavaca narkotika, na svoj su način shvatili demokratske promjene i građanske slobode. Podzemlje je svakog dana bivalo sve jače i bogatije, a večernje novine sve češće donose vijesti o raznim oblicima nasilja i kriminala u gradu. Broj oglasa u kojima se traže tjelohranitelji, svakim je danom sve više
Zatečena i šokirana, našla se i češka kultura. Država je glasno rekla: dobro, sada si slobodan i možeš raditi što i kako želiš. Izvoli!
Odmah je u tešku situaciju zapalo izdavaštvo. Naklade svakodnevno padaju, cijena tiskanja raste. Više se ne može na jednom bestseleru, koliko god bio dobar i atraktivan, lako i jednostavno zaraditi kao nekada na klasicima marksizma. Na policama knjižara su knjige o jogi, tantri, kuhanju i horoskopu, bez kojih se ne može ni zamisliti tiskanje kvalitetnih izdanja.
Na sreću, zlatna vremena doživjela su kazališta, ne toliko zbog toga što je nježnu revoluciju 1989. vodio književnik, kasnije predsjednik Republike, već zbog svojega repertoara i kvalitete. Posebne uspjehe postizu kazališta s predstavama na engleskom, a glasovita češka kazališta pantomime i lutaka, nikada nisu ni imala problema s publikom. Nikakve probleme ne poznaje ni glasovita Laterna magica sa svojim multimedijalnim happeningom.
Imao sam posebnu sreću, doći do relativno skupe ulaznice, Nacionalnog lutkarskog kazališta, za predstavu simbioze muzike, lutkarstva, svjetlosti i animacije, rađene na motivima filma Yelow Submarine, legendarnih Beatles.
Radnja se događa u nestvarnoj zemlji, u kojoj ljuti Clown i njegovi Buldozi, žele uzurpirati vlast, kako bi uništili svaku Muziku. Uz pomoc djevojčice Lucy i Žute podmornice, putujući kroz More Vremena, More Monstruma, More Rupa i Nebo sa dijamantima, potpomognuti glazbom All you need is love, sva zarobljena muzika puštena je na slobodu, a i sam bijesni Clown postaje dobar.
Prag živi u Žutoj podmornici.
Još dva pa idemo!
Jedan od novinskih izvjestitelja iz Praga, u vrijeme Somotske revolucije, napisao je, kako je Češka zemlja od Beatles upravljana. Drugi je izvjestio o svom susretu s visokim državnim službenikom odjevenim u odjeću od deset dolara i zrelim za brijačku intervenciju.
Moja gospodo vladari! Postoji zemlja u kojoj vladaju šezdesetosmaši koji nisu zaboravili svibanjski studentski pokret, koji još žive stare studentske parole, pretvorivši ih u jednu od najljepših svjetskih priča o vlasti. Češki političari su idealisti, intelektualci i vizionari. Došlo je vrijeme Dobrih ljudi.
Još dva mala s nogu, pa idemo!
Željezna zavjesa je odavno podignuta, evo već osmu godinu, ali granica između istoka i zapada, između siromaštva i bogatstva, još postoji.
Stotine i tisuće, svakoga dana pokušavaju prijeći česko- njemačku granicu. Već se ponegdje mogu čuti pozivi za podizanjem novog zida.
Europa bez granica? To je bio samo lijep i neostvariv san.
Ah, Stara damo, hoćemo li i kada, biti u istoj Žutoj podmornici??
Do promjene stoljeća sam bio još dva puta u Pragu. Kazalište je već dvanaestu godinu na programu imalo samo jednu predstavu i bilo svake večeri dva puta prepuno.
Posljednji put, vraćajući se sa sinom, sa planinarenja po Tatrama, dao sam mu da brine o novcima i dokumentima. Pa od pivnice do pivnice, sve do sljedećeg vlaka za sedam sati.
Jedno veliko i gulaš sa knedličkama!
Veliko za starog gospodina, gulaš za generaciju koja raste.
Još uvijek imam nekoliko stotina nevažećih čeških kruna, s kojima ću sljedeći put, platiti nekoliko velikih i gulaš.