U nekoliko dana između Badnje večeri i prvih dana siječnja nove 1915. u prostoru ničije zemlje između dviju bojišnica, koja je na momente bila uža i od stotinu metara, pomagalo se ranjenima i povrijeđenima, pokopavalo se poginule, izmjenjivalo božićne poklone, zajednički pjevalo božićne pjesme i igrao nogomet…
piše: Milan Rajšić
Na svijetu danas postoji igra poznata kod svih naroda i svih religija. Igra je postala najvažnija sporedna stvar svijeta, a u njoj je pravilo ugurati okruglo u pravouglasto, pri čemu skoro uvijek pobjeđuju Nijemci a ponekad i Vatreni.
Igra je poznata širom svijeta a oko nje i u njoj, sve je moguće. Igra zvana nogomet može sve, pa čak i izazvati rat. Najbolji su primjer Honduras i Salvador, dvije male siromašne centralnoameričke države, koje su duže od jedne decenije bile u ratu, a mirovni dogovor je pomogao da broj žrtava ne prekorači tri tisuće.
Da nogomet može zaustaviti rat, pa makar to bilo i na nekoliko dana, rijetkima je poznato.
Kao ožiljci na zdravome tijelu, vide se tragovi ratnih djelovanja od 1914. do 1918. godine u Francuskoj i Belgiji. Preko 750 kilometara dugačka je linija nekadašnjeg fronta, koja počinje na švicarskoj granici a završava kod belgijskog gradića Nieuwporta, na obali Atlantika. Eksperti kažu da se ovaj ožiljak na tijelu Europe može i danas, stotinu godina nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, vidjeti na satelitskim slikama.
O strahotama rata, broju žrtava, novostima u ratnoj tehtnici, količinama upotrebljenih ratnih sredstava može se danas pročitati u nebrojenim knjigama ili na internetskim stranicama. Ovo je skroman pokušaj da se prisjetimo jednog nesvakidašnjeg manje znanog, marginalnog događanja iz tih olovnih godina.
Langemark u belgijskoj provinciji Flandriji. Selo u kojemu je sve počelo u kolovozu 1914. »Deutschland, Deutschland ueber alles in der Welt…«, pjevali su ratni dobrovoljci, jurišajući na britanske puške. 45 000 ih leži danas na nekom od par tisuća groblja razasutih uzduž linije fronta. Nebrojena imena na kamenim pločama. Ovdje na najzapadnijem kraju bojišnice, obadvije zaraćene strane su bile spremne žrtvovati svoju mladost. Ovdje su to i napravili.
Samo nekoliko kilometara južnije, na puškomet, udaljen je grad Ypern. Par mjeseci nakon početka rata, krajem travnja 1915. njemačke testiraju ovdje po prvi puta u tisućugodišnjoj povijesti ratovanja, kemijsko oružje. Počinje vrijeme ratovanja u kojemu nema tabua.
Točno između ova dva događaja, smjestila se, za povijesničare, profesore vojnih akademija, učitelje vojnih doktrina, proizvođače najrazornijega oružja, potpuno neplanirana, neželjena, neočekivana i nevažna zgoda. Iz čista mira i ni odkuda i ni odkoga zapovijedan, nastao je pojam Božićni prekid rat.
U nekoliko dana između Badnje večeri i prvih dana siječnja nove 1915. u prostoru ničije zemlje između dviju bojišnica, koja je na momente bila uža i od stotinu metara, pomagalo se ranjenima i povrijeđenima, pokopavalo se poginule, izmjenjivalo božićne poklone, zajednički pjevalo božićne pjesme i igrao nogomet.
Učesnici ovih događaja su bili brojni nijemački i britanski vojnici, koji su samo nekoliko mjeseci ranije, euforično marširali uvjereni u pobjedu, sada valjajući se kao svinje u flandrijskom blatu, okruženi prljavštinom, bolestima, smrću, krvlju, umorom. Okruženi ovima i drugim darovima jahača Apokalipse, a očekujući najsvjetliji kršćanski praznik, proradila je u njima prava ljudska crta izražena u želji da poklone, dobijene od svojih najbližih, među kojima je bilo i tople odjeće, hrane, alkohola, duhana i čokolade, na miru i bez straha uživaju. Uz ovo je spontano proradila i svijest o ljubavi prema bližnjem. U muzeju u Yperu se dana smogu naći sjećanja sudionika ove jedinstvene proslave i rijetke reakcija politike i časnika.
Kurt Zehmisch, poručnik, učitelj iz Weischlitz: »Badnje veče. Mi pjevamo Tiha noć… mojim ljudima sam zapovjedio da danas i narednih božićnih dana ne ispale ni jedan metak. Većina mojih vojnika ima uplakana lica. Jedan od Engleza iznenada je izišao uzdignutih ruku iz svoga blatnoga rova… došao je do mojih vojnika i zaželio im ugodne Božićne praznike, rukujući se s njima. Sada smo duž našega par kilometara dugačkog rova poboli brojne svijeće. Prava iluminacija. Časnik Holland je napravio tri fotografije na kojima smo mi skupa s Englezima…«
Greg Nottle, engleski dočasnik: »Kratko poslije ponoći dogodilo se nešto nevjerojatno. Iz suprotnih rovova se začula pjesma Tiha noć. Sve više glasova se pridruživalo pjevanju. Nakon nekoga vremena smo ličili na ogromni hor. Kada je počelo da svanjiva, počeli su nam s njemačke strane dovikivati Happy Christmas Tommy, a mi njima odgovarali istom mjerom. Spontano smo izašli iz rovova i pošli jedni prema drugima. Mi smo od njih dobili dobre rakije a oni su naginjali iz naše flaše ruma. Dijelili smo i mijenjali hranu, pokazivali fotografije naših obitelji, naše djece, naših djevojaka… Kada je pao mrak, vratili smo se na naše položaje. To je bilo nešto što neću nikada zaboraviti.«
Maurice Laurentin, francuski poručnik: »Nijemci prekoputa nas pjevaju božićne pjesme. Pjevanje prekida sporadično pucanje pušaka. Što o nama ljudima večeras misli sin Božiji?«
Johannes Niemann, potpukovnik, Saechsisches I.R. 133: »Jedan škotski vojnik je neočekivano i neplanirano došao među nas noseći pravu nogometnu loptu. U trenutku se sav naš interes prenio na pravu pravcatu nogometnu utakmicu u kojoj su vojničke kape poslužile da se obilježe golovi. Po smrznutoj i neravnoj oranici trčalo je desetak vojnika … Utakmica je završila 3:2 za Fritz.«
Učesnike i pokretače primirja nije pogodila posebna disciplinska kazna. Vrhovna komanda bila je iznenađena, a njemačke novine nisu ovome događaju posvetile pažnju. Mediji u Londonu i Parizu su bili otvoreniji a njihove simpatije na strani vojnika koji su učestovali u »Christmas Truce«.
Nakon iznenađenja, viši vojni krugovi mijenjaju kurs, shvativši da svoje trupe trebaju cijelo vrijeme držati u stanju borbene gotovosti i ne dozvoliti im da budu besposleni. Pokušaj slavljenja Božića 1915. godine, ne uspijeva između ostaloga i zbog toga jer se mijenjaju dijelovi ratnog prava i ničija zemlja između zaraćenih strana proglašava ratnom zonom.
U nastavku četvorogodišnjeg rata uvode se oštre kaznene mjere za pacifiste i defetiste, koji sve češće završavaju pred vojnim sudovima i streljačkim strojem. Sve što se dalje dešava, najbolje opisuje izjava Harry Patch, rijetkoga preživjelog iz najveće ratne klaonice u selu Passendale, nedaleko Ypern a pred sam kraj rata. Britanski vojnik koji je više od tri godine proveo u rovovima i unatoč brojnim ranjavanjima, doživio je starost od 111 godina, misli da je prvi svijetski rat bio legalizirano masovno ubijanje .
Od 1928. godine, svako večer u 20 sati, se u centru grada Ypern, ispod spomen vrata Menenpoort, na čijim su zidovima upisana imena 54 896 poginulih britanskih vojnika, čiji grobovi nikada nisu pronađeni, odaje počast poginulima. Svečanoj cermoniji posljednje počasti poginulima, uz sviranje »The Last Post« prisustvuje tisuće znatiželjnika, turista i rođaka poginulih.
Od tradicije se odustalo samo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kada je ova svečanost sjećanja na žrtve rata bila preseljena na englesko tlo.
Nedaleko od ovoga svečanog mjesta, privatni poduzetnik je otvorio muzej i zabavni park u kojemu se nalaze rekonstruirani vojni rovovi. Tamo gdje su tisuće kanadskih vojnika umirale svakodnevno u smrdljivoj blatnjavoj vodi, za samo deset eura, svatko može stajati u ledenoj prljavoj vodi do prsa, ili puzati kroz rovove ispod bodljikave žice.
Za eventualne povrede i poderanu odjeću vlasnik ne odgovara.