piše: Milan Rajšić
Jutro (jučer, op.u.) otpočelo strašnim i meni potpuno nevjerojatnim slikama.
U Češkoj, tornado ostavio iza sebe pravu pravcatu pustinju.
Mome pokojnom ocu, dugujem ispriku. Godinama se stari gospodin, gledajući nagomilane crne oblake, plašio za krov svoje kuće, a ja kao pametan i školovan, između ostalog i jedan semestar Meteorologije na Šumarskom fakultetu, sam ga omalovažavajući uvjeravao da on nema pojma o životu i znanosti i da se tako nešto ne dešava u Europi.
Posljednjih desetak godina su me malo prizemljile, slusajući vijesti iz Europe, o tornadima koji haraju brzinom i do petstotina kilometara. Ovakvih meteoroloških pojava je na našim paralelama i meridijanima svake godine sve više, čak trideset godišnje, samo u Njemačkoj.
Oprosti Nikola, bio si u pravu.
.
Napolju je toliko lijepo. Lijepo sija sunce, lijepo puše orkanski vjetar, lijepo je svježe, da ne kažem hladno. Toliko je lijepo da sam odlučio ostati u četiri zida.
I što da se radi? Po Arsenovom obrascu, pospremam i čistim svoj život od nevažnih stvari. Gdje li sam ih kupio, gdje sakupio…
Pregledajući i bacajući brojne papire i knjige, olakšat ću u svakom slučaju život, onome tko bude poslije mene pospremao i čistio.
Čisteći i spremajući, u ruke mi dospije zanimljiv tekst.
.
Negdje u Evropi. Kraj šezdesetih godina. U novom tramvaju pristiglim iz Čehoslovačke, na odbojniku se vozimo između Višnjevca i Zelenog Polja, s jednoga, na drugi kraj Osijeka. Prvi put za lektiru čitamo Krležu, a po ulici pjevušimo Blowin’ in the wind, slušamo Dinamite, Stepenwolf i Vivaldija. Naši idoli su Bonie & Clyde. Odlazimo u Trst po Super rifle, u novootvorenom Emoninom Superu, najvećem i najboljem istočno od Trsta i Beča, isprobavamo jakne od skaja i hlače zvonarice. Pod školskim odmorom jedemo Slobodine lom kekse, a za vrijeme sata pravimo Free Republik of Jankovac.
.
Nekoliko godina kasnije studiramo, brinemo se za posao i budućnost. Želimo imati puno novaca, ali se poltikom ne bavimo. Mi smo uvjereni kako sudjelujemo u stvaranju jednog novog, univerzalnog tipa čovjeka, koji će se u cijelom svijetu osjećati kao kod kuće.
.
Negdje u Evropi. Trideset godina kasnije. U ludilu zapadnog svijeta, obješeni na odbojniku potrošačkog društva, nemilosrdno se borimo za svoje radno mjesto, želimo imati minimalno novaca i brinemo za budućnost djece.
.
Koliko dug put moramo proći? Koliko će još topovskih kugli po nebu letjeti, prije nego što stvarno naučimo, kako je važno politikom se ne baviti?
Petra i Filip, moja djeca, čitaju teletex, pjevaju Gangsta’s paradise.
Njihovi idoli su junaci Dangerous minds, oblače Homeboy i obuvaju Nike. Pod školskim odmorom jedu Milchschnitte. Preko Interneta se osjećaju kod kuće u cijelom svijetu.
Ja sjedim u udobnoj fotelji. Čekam na zvuk bubnja, na neprekidnu povijesnu borbu, na permanentnu revoluciju, na ostvarenje visetisućugodišnjeg sna da se imenom Čovjek zovemo.
.
Nedelja poslijepodne. Ulični svirači, žongleri, akrobate, beskućnici i sitni šverceri zauzeli Sunčanu stranu ulice. Na licima im se može pročitati veselje i zadovoljstvo, jer je ova oštra i duga zima zasigurno pri kraju.
Ponosni su na svoj mali život, a za nekoliko dana će se zabrinuti nad idejom, kako novo ljeto može kratko potrajati. Šešir se lagano puni sitnim novcima. Za jedan sendvič i bocu jeftinog vina naći ce se dosta.
Važnije od novca je što si s onim što radiš zadovoljan i…
…politikom se ne baviti.
(Teks je pod naslovom Kronika jedne zablude, objavljen u osječkom alternativnom tjedniku Bumerang, nekoga rujna godine gospodnje 1995.)