Dajana Sabo
Vrijeme leti i pleše oko mene,
savija uspomene pod prstima, nesnosnim glasom
stasito se ruga
nekim tamo davnim sjećanjima
prodire kroz dušu i tijelo, jednom davno
poznati pogled, zarobljen u toj
prgavoj prošlosti
A, tko si ti, da me tako režeš,
da mi suze u lomljivo staklo pretvaraš,
da mi skidaš prašinu s kapaka
da vidim, da čujem, da osjetim
Da te nema, da nisi tu, da se više
ne vide tvoji koraci u tami
da shvatim i ja da te jednom moram pustiti
da te jednom moram odriješiti
barem nekom dobrom uspomenom
Vrijeme staje i plače pred mene
savija hladnoću pod nogama gdje
tvojim stopama više nema mjesta
i tvojem mirisu nepoznat mi trag
i, zaboli, ta narav Zaborava
jer ne znam više kako mirišeš
i ne znam više opip tvoga glasa
prepoznati u plaču
Vrijeme pada i razbija se preda mnom,
da mi pokaže da je tvoja slika sasvim nebitna,
da je tvoj miris nestao s razlogom
da je tvoja duša uvenula sada zauvijek,
a ja se nadam, da ću barem danas
ponegdje zamijetiti tvoju prisutnost,
pasti na koljena i imati snage da te već jednom,
posljednji put, zauvijek pustim da odeš.