NA KAVI

SANJINE PRIČE
piše: Sanja  Pilić
Ženska ima lice groba. Malog, sprčkanog, zemljanog, s pokojim kamenom. Druga ženska ima lijepo lice, pravilno, s razmaknutim očima i ružičastim obrazima.  Sjede u kafeteriji. Žena grob zove se Anina. Žena razmaknute oči zove se Marina.
– Da – kaže Anina – moj život bio je težak. – Pogledaj moju majku, s tim krhkim tijelom. Vadi crno-bijelu fotografiju. – Krhka. U toj selendri. S onim muškarcima.
Marina nema mamu koju bi mogla pokazati.
– Bila sam snažna – kaže Anina. – Pobjegla sam, nisam se udavala. Cijeli život sam se borila za žene. Tamo su živjele kao  roblje.
– Svi živimo kao roblje – reče Marina. – Možda nisi primijetila. Hodamo u okovima i u lancima.
– Ipak, ja bih htjela biti ti. Ljepša si. Imala si više sreće.  Možda hrabrosti …pomisli Marina.
– Zakon prirode je zakon jačeg, nemilosrdnijeg, sposobnijeg – odgovori Marina.  – onog koji može više izdržati.
Sve ostalo su tlapnje. Ali iznimke potvrđuju pravila. Zbog nekoliko sretnika govorimo o sreći,  izmislili smo sreću, a ne možemo je dokazati. Pročitaj sve biografije slavnih i uspješnih osoba, onih koje su ostavile trag. Pa to je hrpa jada – nije li? I zato mi ne zavidi. Ne bi ti u mojim cipelama rado hodala.
Anina promatra Marinu. Ljubomorna je. Marinino lice je lijepo, to se ne oprašta. I tijelo. Uspjela se sačuvati, ne ostariti. Ne puši, ne vraća se u prošlost, ne nosi fotografije svojih predaka u novčaniku.
Anina bi je tukla da može, tukla bi je kao što su njezini bratići tukli nju. Odrasla je u nasilju i pokušava ga se riješiti. Ali kad god ugleda zgodnu ženu, pošizi. Zašto je život tako nepravedan?

Marina šuti, ne odgovara na ugrize. Svjesna je da se njihovo prijateljstvo raspada, para poput očice na čarapi. Miješa čaj, razmišlja o djetinjstvu, o tome kako je uvijek nekamo bježala. Život je trka s preponama, osvajanje planinskih vrhova iza kojih se otvaraju novi vidici, novi vrhovi, nove emocije, a ljudi samo putnici,  putnici. Njihova uvjerenja su prolazna, susreti površni. Ne poznaju se,  mogu biti i prijatelji i  neprijatelji, ovisi o trenutku, raspoloženju.
Nekoć je voljela Aninu,  njezin nespokoj i buntovnost, način na koji je pila konjak u sumnjivim krčmama, grubo lice, boemsku neprilagođenost društvu, isključivost, brz i logičan jezik. O da, teško se bilo nositi sa uvjerljivošću rečenica koje su joj silazile s usana poput rafalne paljbe, okretne, optužujuće, rasne. Imala je odgovore na sva pitanja, bila je pametna i snažna, neukrotiva kao sjeverac što hladi smrznutu zemlju i oštra poput britve.
Marina je izabrala drugačiji put …promatrački. Natovarila si je dječurliju na vrat, obiteljski život, disciplinu, tišinu. Odustala je od riječi mada se njima koristila, zatim od objašnjavanja. Činila je ono što se mora činiti da bi stvari postojale, kretale se u nekom ritmu. Znala je da teško osigurati zadovoljavajući i sretan opstanak na Zemlji – a kad  je on i moguć, sasvim je nevidljiv način kojim je to postignuto. Dobar kirurg, dobar redatelj uočava se po neprisutnosti kojom je njegovo djelo ispunjeno, po teško uočljivom šavu: poput mađioničara on prepoznatljivost čini  nevidljivom, a stvarnom.

Anina je pogleda bijesno. Ne može uhvatiti Marinu, ova se više ne lijepi na njezinu raskošnu nesposobnost i marginalnost, nije joj više zanimljiva njezina antipatična bespomoćnost, shvaća da mora promijeniti taktiku ako želi zadržati prijateljicu koju voli i mrzi. Želi i dalje komunicirati s Marininim svijetom, otkriti tajnu smirenosti na tom licu zbog  kojeg se osjeća poniženo. Zašto nije zapetljano poput njezinog, već gotovo blago? Što mu daruje to odsustvo patnje, eteričnu nedorečenost?

Zima je. Vani magla, hladnoća, ljudi u sivim kaputima gmižu cestom, siječanj. Čudan mjesec, introspektivan, suh, ozbiljan. Ispod površine ne zamjećuje se strast svih slijedećeh godišnjih doba koja dolaze –  siječanj je poput udarca bičem i jauka –  tjera na razmišljanje, skupljanje podataka, sastavljanje porezne prijave, planiranja.
– Hladnoća je korisna – rekne Marina tek da nešto kaže. Med se rastopio u čaju. Anina kimne i zagrize usnicu.
– Ali je mrzim – doda. – Međutim, zbog nje je sve izmišljeno. Osjećaj, događaj, svjetlo, centralno grijanje, ljubav.
Zar nije?  Težimo ka toplom i prijaznom. Sjećam se kad bih došla u planinarski dom nakon dugog hodanja s djedom koji je trčkarao poput mladića po sniježnim stazama. Mislila sam da ću umrijeti od iscrpljenosti, ali vruć dodir kaljeve peći vraćao me u život. Toplina. Tijelo. Dodir.
– Da – tiho će Anina. – Nemoj spominjati dodire, nedostaju mi.
– Jaroslav se ne javlja?
– Ne javlja se – potvrdi Anina. Pomisli kako će Marina, ovako krhka i na štiklama otići u svoj život, jer imala je život, zar nije? Dok se Anina borila za ženska prava, ova koza je rodila djecu, a ona ostala poput prsta – sama. Htjela je biti snažna i neovisna, posebna i nedokučiva, i nekako joj se čini da nije sasvim uspjela. Koju vrst inteligencije je potrebno razviti da bi život bio udoban? Treba li znati ponešto o udobnosti?
– Javit će se – blago će Marina.
– Kako znaš? Ili me tješiš?
– Nema gdje otići, o tome se radi. Ljudi odlaze kad znaju kamo žele, ništa ih ne može zaustaviti, a on nije taj. On se skriva od života..
– Pametuješ…
– Da, skriva se. A ti jesi dobra zavjetrina mada imaš nemoguću narav – Marina se nasmiješi.
– Previše sam se raspričala.
– Nisi – reče Anina – iako to više nije tvoj običaj. Zašutjela si, dosta davno. Primijetila sam. Kažeš da će se vratiti?
– Srednje godine, neriješen stambeni status, ti dobro kuhaš… To je dovoljno jednom prosječnom muškarcu. Oni su puno manje ambiciozni nego što mislimo. Nekoć si željela spasiti svijet, ne on, a spasit ćeš njega, ako se potrudiš i izađeš iz te gubitničke uloge.
Anina bi je najradije nokautirala, evo sad, ovog trena. Odrezala bi Marininu glavu mačetom i zakotrljala je niz ulicu –  ali samo srkne kavu. Glupača je u pravu. S naprtnjačom od četvero djece koja se ne drogiraju, završavaju škole i pristojni su, njezina mudrost vrijedna je poštovanja. Na kraju krajeva i muža je zadržala. Zašto se ne raspada od bijesa zbog životnih prepreka?  U čemu je tajna izdržljivosti?
– Oboji kosu – rekne joj Marina. – I promijeni frizerku. Imam novog masera, znaš?
– Da? – upita je Anina nezainteresirano. – Zbilja? Ali to košta.
– Moraš zarađivati, nema druge. Odluči imati novce. Prestani razmišljati o ženskom pitanju …riješi ga!
Primi Jaroslava u svoj brlog i natjeraj ga da radi. Zaboravi mamu, selo, rodbinu, izbaci stare stvari iz stana i nemoj biti blještavo retorična. Ljudi znaju blebetati, ali ne znaju  istinski funkcionirati, a to se jedino računa. Riječi su magla, vjeruj mi. Magla – dok ih ne realiziraš. Čista magla. Ljudi se ukrašavaju se riječima, pomoću njih se stvaraju.  Riječi su najjeftiniji, besplatni ukras. Zato ih ja već dugo slušam s pola uha. Više obraćam pozornost na ono što se njima prikriva, nego kazuje.
– Da… Prestani. Najradije bih te zadavila. Uz tebe se osjećam slabom i beskorisnom. Znaš da to mrzim.
– Anina, naše se prijateljstvo razvodnilo već davno. Šutjela sam, govorila ono što želiš čuti. Dosađivala si mi svojom vječnom buntovnošću, ponašala se poput ostarjelog hipika koji bubnja po koljenjima i sluša pobožno Bob Marleya,  usidrena u vlastitu prošlost kao bijeli miš u kavezu… Ne ljuti se, intelektualke imaju jednu manu, ne znaju se veseliti životu, ljubiti se s mornarima ili učiniti nešto nepredvidivo. Previše su u raznim teorijama i knjigama…
– Sad razmišljaš kao glupača koja gleda sapunice… Jesi li ikada prevarila Doriana?
– Da, naravno, i nisam ti to rekla. Nikome nisam rekla. Jednostavno sam učinila.
– S kim?
– Oh, Bože, s kim? S prodavačem televizora, a drugi put učiteljem veslanja na «Mladosti». To su bile veze, vjeruj mi. Otišli bismo na Bled ili Sljeme. Nestala bih iz bračnog života poput Agathe Christie, na sedam dana. Nikada do kraja nisam pripala Dorianu, zbog toga i trajemo…
– Oh, to mi nisi mi rekla!
– Zašto bih govorila? Znaš da sam diskretna i inače.
– Ne bih posumnjala u tebe.. Tako si pouzdana.
– Pouzdanost je dosadna, ljudi te ne cijene zbog vrlina, čak ni djeca.  Oni ostaju s tobom kad uoče da ćeš i bez njih savršeno živjeti. Ja sve obavim kako treba, ali sutra mogu spremiti kovčege i otići… Anina pogleda Marinu.
– Mislim da sam te danas nekoliko puta ubila, toliko mi ideš na živce… Kontroliraš se, a ja sam nervozna zbog svega. Nervozna sam čak i zbog ove konobarice koja nas prisluškuje… Ubijala sam te  mačetom, cijankalijem, a gazila sam te i nogama… Priznajem. Hoćeš li mi oprostiti?
– Drago mi je što si iskrena. Da, to mi je vrlo drago.
– Kad ćemo se opet vidjeti?
– Nazvat ću te – odgovori Marina. – Ako želiš mogu ti preporučiti svog masera.
– Zašto želiš da razgovor završimo trivijalno, reci?
Marina izvadi novčanik iz torbice, maramicu i obriše nos. Dvadeset kuna ostavi na stolu.
– Ne znaš se opustiti, samo zato. Masaža u tome pomaže.

Žena grob zapali novu cigaretu i naruči ponovno kavu. Ovo je bio njezin život koji ju je počeo žuljati, smetati. Nije znala kako da iz njega izađe, osjećala je da treba nadoknaditi propušteno – sve – a nije znala način. Jednom davno pročitala je da treba razbiti staklo i proći kroz zid  kad ti naraste ispred nosa. Otvoriti kafkijanska vrata koja su stvorena od vlastitih akcija ili pasivnosti.
Žena razmaknuto lice se nasmiješi i pogleda u zrcalo. Divno je što sve prolazi, pomisli.
– Jesmo li još prijateljice? – upita je Anina.
– Naravno – odgovori Marina i pošalje  joj poljubac otvarajući vrata, a onda izađe na cestu i nestade u sivilu dosadne siječanjske večeri koja se lagano spuštala nad gradom.