“Vonji ditinstva” – nova zbirka naše splitske suradnice Marice Žanetić Malenica
U nakladi Narodne knjižnice „Šime Vučetić“ Vela Luka u lipnju je tiskana poetska zbirka naše splitske suradnice Marice Žanetić Malenica naslova „Vonji ditinstva“.
Pisana je na štokavskoj ikavici, dijalektalnom govoru koji autorica pamti iz ljeta svojega djetinjstva koja je provodila kod majčinih roditelja u rodnoj joj Veloj Luci na otoku Korčuli:
„Prošlog ljeta, na jednom drugom otoku (Braču) rodile su se pjesme iz ove zbirke. Navirale su iz mene spontano, poput bujice koja je izbacila na površinu sjećanja pohranjena negdje duboko u meni ne dajući priliku zaboravu da ih proguta. Pa sam tako u stihove pretočila te davne slike koje su mi se, poput bljeska, ukazivale iz dana u dan, iz noći u noć. Pisala sam o svemu što je u meni ostavilo traga – o ljudima, događajima, iskustvima, doživljajima…“
Knjiga sadrži 54 pjesme podijeljene u tri cjeline: „Large mi se ukažiju slike“, „Škojarska krv“ i „Skolina na kolino“.
Iz osvrta novinara Gorana Pelaića:
„…Marica je pjesnikinja koja stvara slike. Baš kao i Arsen! To je taj stil, to je poezija satkana od nekih životnih, davnih trenutaka kojima je ona vratila život kroz stih i sliku, slike otrgnute od zaborava. I takve pjesnike cijenim, i takve slike vidim u najljepšim okvirima kao u nekoj čuvenoj galeriji sa zvučnim imenima. Tako nešto može se naći i kod Danijela Dragojevića. Takve slike nosim i u sebi jer pjesnikinja i ja dijelimo isti zavičaj i sve mi je poznato o čemu ona priča.
Poezija mora imati i svoju muziku, svoje boje, tonove. Objedinila je to Marica maestralno ne sluteći da je oslikala neke momente koji se baš i ne nalaze često u domaćoj jeftinoj poeziji (U ta lita, Mogla san u Pariz, Zate ne pitan, Ošjak…). Ona je u stanju priznati neke lude i nezaboravne dane i ljubavi i mladosti – poljubac, pogled, susret. I svi smo to doživjeli, a oni manje sretni tek samo u snovima.
Otrgnuti zaborav i pretvoriti ga u nezaborav zadatak je svakog čovjeka. Kod pjesnika je to misija. Ako k tomu sve to ima i poetsku notu i melodiju, nema sumnje da se radi o čistoj poeziji koju valja pročitati jednom ili stotinu puta. I sve te slike staviti u prekrasni okvir za koji vrijedi i pisati i živjeti.“
Iz pogovora Anite Kosović, ravnateljice Narodne knjižnice „Šime Vučetić“:
„… Poezijom pisanom jezikom predaka, Marica pred čitatelja iznosi vlastito djetinjstvo, njegove najintimnije trenutke, sreću i tugu. S nama dijeli ono što je samo njeno, iskonsko, iskreno, ono što ju je oblikovalo kao osobu i pjesnikinju. Iz njenih stihova progovara Luka nekog drugog vremena, Luka puna mora, brodova, djetinjeg smijeha…. danas davno nestala, gotovo zaboravljena. Pjesnikinja svojim izričajem pokušava očuvati sjećanje na igru i bezbrižnost, njeni stihovi oživljavaju izblijedjele boje, nestale okuse i zaboravljene mirise iskonskog Mediterana, potisnutog duboko u nama, prekrivenog debelim slojevima užurbane suvremenosti. Poezija je to koja nije sama sebi svrhom, ona predstavlja pokušaj pronicanja u nutrinu vlastite prošlosti, u određenje sadašnjosti i trasiranje onoga što će doći.
Dijalektalno pjesništvo Marice Žanetić Malenica izraz je poštovanja prema predcima i kulturi koja pred našim očima nestaje utapajući se u bezličnost današnjosti. Iz stihova se iščitava strah, strepnja pa i otpor prema mogućnosti da se naraštajima stvarano bogatstvo lokalne čakavice nepovratno izgubi pa slobodno možemo reći kako je želja za očuvanjem ljepote i snage baštine možda najveća vrijednost ove poezije. Naravno, ne smijemo preskočiti ni naglašenu želju da se u vječnost pretoči (kod većine nas davno zaboravljena) čistoća i mir djetinjeg spokoja.
U ovim pomalo sumornim vremenima poezija Marice Žanetić Malenica zapljuskuje nas svježinom misli, oštrinom sjećanja i Vonji ditinstva će nam biti neizostavan suputnik s kojim ćemo se vraćati uspomenama na prošla vremena.“
ŠKOJ
stari ribar po mareti gre
ribu za obid ćapat
kaleb se gungje na bovi
zvono počimje na misu zvat
bori otresaju zgranja
zadnje retaje mraka
na pučini, mirnoj kako uje
ukažije se bila barka
čudni niki spokoj na
mojin škoju vlada
Sunce vazimje zori
ušćipak po ušćipak hlada
sedin na mrkinti, more
škakjin sprstima od noge
a gliseru, što ruvinaje
ovi mir Božji, petajin roge
škoj – otok
mareta – lagani valovi
gre – ide
obid – objed, ručak
ćapat – uhvatiti, uloviti
kaleb – galeb
gungjati – ljuljati
retaj – ostatak
ruvinat – uništiti, upropastiti
petat roge – pokazati rogove oblikovane prstima