piše: Marija Juračić
Osjećam da starim. Ne radi se tu o sporijim kretnjama, o slabijem vidu, o bržem umaranju.
Stvar je mnogo ozbiljnija, one duševne prirode, one kada više ne idete ukorak s promjenama, nego zastanete i počnete gunđati na ono što drugi prihvaćaju kao normalno.
Kažu vam da vas je pregazilo vrijeme, a vi zastanete baš da se to ne dogodi, da vas vrijeme u svom ludom trku ne samelje, jer jurcati s njime više ne predstavlja nikakvu zabavu. Pa, kad ne mogu jurcati ukorak s vremenom, mogu bar gunđati.
Ovaj mi je put zasmetao naziv – urbane vile, termin koji obuhvaća luksuzan prostor unutar njihovih zidova, jer vanjskog prostora gotovo i nemaju. Prema Pliniju, i to onom Starijem, villa urbana bila je čvrsto zdanje u prirodi do kojega se moglo lako doći.
Na obroncima planine pod kojom živim niknuo je niz takvih urbanih vila koje veliki dio godine zjape prazne. E sad, kako sam počela starjeti, percepcija vile u mom mozgu razlikuje se od percepcije vile u ponudi njihovih prodavača.
Ne uzbuđuje mene cijena tih kvadrata od 4000 Eura po kvadratnom metru. Cijena je uvijek dobra ako može naći kupca. To je vrlo pošten i demokratičan odnos. Nije važno od kuda stižeš, nije važno kakve ti je boje koža, obrazovanje, svjetonazor… važno je samo da stvar možeš platiti.
Meni jedino smeta naziv – vila. U mojoj staromodnoj percepciji vile, nije dovoljno sagraditi luksuzno zdanje koje odiše bogatstvom, ako ne i otmjenošću, i nazvati ga vilom, pa čak ni urbanom.
Ako si kupio samo stan u takvoj luksuznoj zgradi, onda ti živiš u luksuznoj, stambenoj zgradi. Vila ne smije imati stanare. Vila mora imati obitelj, a oko vile se mora protezati perivoj ili bar neki manji park, a ne nekoliko metara betona s malo zelenila. Bez tog parka, ili bar staromodnog vrta oko sebe, ni jedna se zgrada, ma koliko velebna bila, nema pravo nazvati vilom pa to nemaju ni ove zgrade koje su već doslovce pojele brdo na kojem su izgrađene.
Još prije desetak godina brdo iznad mog malog grada je imalo svoj zeleni pojas, bilo ga je milina gledati pri dolasku u grad, a sada se uzdiže kuća nad kućom, oprostite, vila nad vilom, zid nad zidom, krov nad krovom poput nekakvog Kineskog zida na neugodnoj strmini koja oku nimalo ne godi. Ne godi ni misao da grad sve manje postoji zbog domicilnog stanovništva.
I zar samo meni zvuči paradoksalno da grad po broju stanovništva postaje sve manji, a po broju zgrada sve veći?
Je li to samo mene pregazilo vrijeme?