tekst: Marija Juračić
Anastazija se dobro osjećala u tom okruženju. Godinama je nitko nije nigdje pozivao, a onda je stigla pozivnica na reviju skupog nakita. Na taj ekskluzivni društveni event bili su pozvani samo gosti za koje se znalo da posjeduju i kupuju takav skupocijeni nakit.
Revija je trebala započeti u deset sati, noću. Nije bila nigdje oglašavana. Nijedne novine, ni jedan televizijski prilog nije o njoj donio ni slova. A ipak je sala luksuznog opatijskog hotela bila puna uzvanika. Dugački redovi stolova prekrivenih snježno bijelim stolnjacima, garniranih engleskim „koštanim“ biskvit-porculanom i brušenim kristalom, gospoda u svilenim ljetnim odijelima, dame u dizajnerskim haljinama, užurbani ljubazni konobari upotpunjavali su sliku luksuza i izobilja.
Anastaziju je kurtoazno nasmiješeni domaćin revije diskretno poveo do stola za kojim je već sjedio bračni par njenih zagrebačkih poznanika, koje je zadnji put vidjela prije tri godine na sprovodu svoga muža. Erika i Tom su je srdačno pozdravili, a ona se nikako nije mogla oteti dojmu da taj susret nije bio tek puka slučajnost. Netko je sigurno diskretno vodio računa o poznanstvima prisutnih gostiju. Nije bilo sumnje u to da je nepoznat netko, u pozadini, vrlo proračunato slagao raspored sjedenja uzvanika.
Erika je, za Anastazijin ukus, bila previše nakićena. Gotovo nakinđurena. S ušiju su joj visjele teške smaragdne naušnice, poprsje joj je prekrivala ogrlica izrađena od niza smaragdnih pločica, a isti se motiv ponavljao i na njenoj narukvici. Prstenjak njene desne ruke krasio je masivan prsten sa srcolikom smaragdnom pločicom.
Kako bi izbjegli svaku sumnju u to da su par, Tom je nosio istovrstan smaragdni prsten kao i smaragdnu iglu za kravatu.
„Baš me zanima što će nam danas ponuditi. Otvorena sam za sve opcije, osim za dijamante“, torokala je Erika, “danas više ne znaš koji su pravi, a koji su krhotine industrijskih bušilica.“
„Slažem se. Ni mene dijamanti više ne zanimaju“, odvratila je Anastazija nabadajući neposlušnu maslinu koja joj je bježala po tanjuru. „Danas si ih može priuštiti svaka kuharica.“
Revija novog nakita nije bila pretjerano sadržajna. Dvadesetak manekenki prošetalo je između stolova, dok je voditelj priredbe tumačio uzvanicima što upravo gledaju. Naglasio je da se zainteresirani uzvanici trebaju javiti njemu osobno, nakon revije, pa će tada doznati i cijenu tog prekrasnog, unikatnog, umjetnički izrađenog nakita. Anastazija je, pomalo nervozno, prstima lijeve ruke okretala prsten s okom plavog safira koji je nosila na desnom kažiprstu. Da je njen suprug živ, sada bi joj sigurno nešto kupio, a ovako može biti zadovoljna što je, uopće, imala prilike i vidjeti taj skupocjeni nakit.
Kad je prezentacija bila gotova, orkestar je zasvirao plesnu glazbu. Dok su čekali da se gužva pred vratima voditeljeve kancelarije malo prorijedi, Erika i Tom su se otišli gibati na plesni podij. Nisu se žurili jer je na početku aukcije predstavljena samo početna cijena za pojedine izložene eksponate.. Najbolji ponuđač će dobiti pravo, i obavezu, otkupa. Na kraju prezentacije službeno će biti objavljeno, tko je što kupio i za koju cijenu pod uvjetom da neki od dobitnika ne zatraže diskreciju. Sudeći prema neprekidnoj gužvi pred voditeljevom kancelarijom, bilo je jasno da će sav ponuđeni nakit na licu mjesta biti rasprodan.
Anastazija je pronašla put do luksuzno uređenog toaleta. Prozor je bio širom otvoren i kroz njega je ulazio blag ranojutarnji povjetarac. Osjećajući laganu pospanost, odlučila je umiti se i popraviti šminku. Kako prsten na njenoj ruci ne bi osjetio poguban utjecaj hotelskog sapuna, skinula ga je i položila na prozor. Neko je vrijeme uživala u blagoj svježini jutra, promatrala more koje se budilo pred njenim očima. Osvježena i našminkana vraćala se prema svom stolu baš kada je salom odjeknuo pljesak, kao znak uspješno provedene kupovine. U tom se trenutku sjetila da je prsten ostavila na prozoru toaleta. Žurno se vratila, ali prstena na prozoru nije bilo.
„Jao, Gospode! Moj prsten! Gdje je moj prsten?“ zavapila je glasno. Vijest o izgubljenom prstenu brzo se proširila među uzvanicima.
„Kada ste ga zadnji put imali?“ pitao ju je uzbuđeni voditelj programa.
„U toaletu“, odvratila je jednako uzbuđeno. Samo sam ga na čas skinula da operem ruke i kad sam ga htjela uzeti, nije ga više bilo.“
„Je li još netko bio s vama u toaletu?“ pitao je dalje voditelj, pun nade.
„Nitko. Nikoga nisam vidjela.“
Kada je čuo o kakvom se prstenu radi, voditelj se još više uzbudio.
„Moramo pozvati policiju. Ja ne znam što vam drugo mogu savjetovati. „Prsten je, kažete, otprilike pola minute bio bez vašeg nadzora. Pri povratku u salu niste nikoga sreli, dakle, naši su gosti čisti. Ja mogu zadržati samo osoblje hotela i manekenke, ali ne i uzvanike. Valjda vam je to jasno?“ Okrenuo se od Anastazije i ona ga je čula kako razgovara s nekim s druge strane žice.
Policijski je inspektor došao brzo. Pozdravio je Anastaziju i voditelja pa ih upitao, što se dogodilo. Anastaziji se činilo da on svojom pojavom ne spada u taj prostor. Bio je relativno mlad, tek s ponekom sijedom u kosi, u ispranim trapericama i iznošenim tenisicama. Ponašao se ležerno, nimalo impresioniran luksuznim postavom koji posluga još nije uklonila.
„Odvedite me na mjesto gdje se događaj odigrao“, rekao je jednostavno kada ja saslušao Anastazijinu priču.
U toaletu je Anastazijja prst uprla na otvoreni prozor na koji je odložila prsten, a onda se pred njenim i voditeljevim začuđenim očima inspektor naprosto ukočio. Stajao je uz prozor s rukama prekriženim na leđima, pogleda uperena prema moru i raskošnim krošnjama pinija čije su se grane blago povijale na povjetarcu. Stajao je bez riječi, kao da upija čudesan svijet ranoga jutra u kojem je tiha, nepomična slika grada odjednom oživjela. Stari se ribar vraćao iz ribolova, ptice su se sjatile oko mrvica kruha koje im je neka žena dobacila otkidajući od svog doručka, nekoliko se mangupa vraćalo s noćnog provoda.
„Inspektore“, oprezno je prozborila Anastazija kada joj se učinilo da ta inspektorova ukočenost predugo traje. Inspektor si je dozvolio još nekoliko nepomičnih trenutaka, unutar kojih su Anastazija i voditelj razmijenili još nekoliko začuđenih pogleda, a onda se hitro pokrenuo i dobacio: „Čekajte me na recepciji.“ Potom je odjurio je na ulicu.
„Hej, momak!“ nominativom se obratio jednom od mladića koji su se vraćali s noćnog provoda. „Vidiš li ovo stablo? A vidiš li ono gnijezdo pri vrhu?“ Kada je momak potvrdno kimnuo, nastavio je: “ Neće ti biti za džabe. Popni se pa pogledaj što je svraka u njega donijela.“ Mladić se nije dvoumio. Vješto se uspentrao na stablo i uskoro se vratio sa zadovoljnim izrazom lica, pružajući inspektoru prsten na široko ispruženom dlanu. Inspektor mu se je zahvalio i rekao mu neka ga pričeka da čuje sve o nagradi za poštenog nalaznika.
Anastazija je bila oduševljena pronalaskom prstena. Bila je manje oduševljena kada joj je inspektor rekao da bi mogla momku, koji se hrabro izložio napadu svrake, kao poštenom nalazniku, isplatiti deset posto vrijednosti prstena.
„Ja nisam tražila nalaznike prstena. Ja sam tražila policiju i to sam dobila“, pokušala se izvući iz neugodne situacije, ali je inspektor bio uporan.
„Dok sam ja, odnosno policija, tek shvatio što se događa, taj mladić je već uočio kradljivu svraku koja nešto sjajno nosi i već je bio uz gnijezdo. Radi se, dakle, ipak o poštenom nalazniku.“
„Pa ako je tako, neka si uzme što je našao. Zar vi, inspektore, mislite da bih ja – u zemlji u kojoj je krađa neke vrste nacionalnog sporta – takvu vrijednu stvar nosila uokolo. Ovaj je prsten bezvrijedna imitacija, a pravi se prsten nalazi na sigurnom.“
Izrekla je to, prisjećajući se kako je pravi prsten prodala, još onda kada je upala u onu nesretnu aferu s kriptovalutom. Blesava Blanka joj je napričala bajke o ogromnim zaradama – što više uložiš, više zaradiš- i ona je nasjela. Ostala je bez velikog dijela novaca koji joj je muž ostavio.
„I vi ste za jedan bezvrijedan prsten povlačili policiju koja ima hrpu drugog posla.“ Glas inspektora bio je prijekoran.
„Krađa je krađa“, odvratila je Anastazija tvrdo.
Inspektor je lagano kimnuo voditelju, kojem je cijela situacija bila neugodna, okrenuo se i izašao iz hotela. Iz novčanika je izvadio 50 eura i pružio ih „poštenom nalazniku“ koji ga je sumnjičavo pogledao pomislivši :“Zar je to sve? Ni policiji čovjek više ne može vjerovati.“