piše: Verica Jačmenica-Jazbec
Imam poznanicu Samantu koja je samohrana majka s troje male djece. Ponekad me zna nazvati radi kojega zdravstvenog savjeta. Njezina se djeca tijekom tih nekoliko minuta našega razgovora redovito glasno svađaju, viču i plaču. Samanta ih nastoji umiriti i stišati vičući još glasnije od njih.
Dragi roditelji!
Ako vičete na svoju djecu, upitajte se (iskreno i pošteno!) radite li to zbog sebe ili zbog njih. Ako ste opušteni i mirni, sigurno nećete vikati. Vi vičete onda kada ste napeti, nervozni, ljuti, u nekome stresu. Ako svojom vikom nastojite nadglasati svoje dijete koje viče, male su vam šanse da ćete išta postići.
Vikanje na djecu, prijetnje, ruganje, omalovažavanje, uspoređivanje s dobrom djecom neće vam donijeti nikakva ploda.
Čim počnete vikati na svoje dijete, vi pred njime gubite svoj autoritet i vašu vjerodostojnost. Vikanje nije dobar oblik obiteljske, ni društvene komunikacije. Nijedna (psihički normalna) osoba ne voli da se na nju viče. Odrasli ljudi na koje se viče odjednom zašute, uvuku glavu u vrat, zgrče ramena, obaraju pogled. Svaka žrtva doživljava vikača (pa bio on i vlastiti roditelj!) kao svoga – neprijatelja.
Promotrite dijete na koje vičete! Na vaše vikanje ono prestane s dotadašnjim aktivnostima, zgrči se, zamrzne se, zatvori se u sebe. Zbog toga u stvari ne čuje što mu vi svojom vikom želite poručiti. Takvi neugodni utisci, koje dijete zadobije u ranome djetinjstvu zbog vašega vikanja, talože se u umu mališana i ostaju tamo, kao bolna rana, godinama.
Vikati na nemoćno dijete nije pošteno!
Vi ste odrasli, veliki, jaki, vi imate moć nad djetetom. Vi djetetu osiguravate život (dajete mu sigurnost, smještaj, hranu, toplinu, liječenje). Dijete je u odnosu na vas posve bespomoćno. Ono je totalno ovisno o vama. Pretpostavimo da vaše dijete ima povjerenja u vas i da vam vjeruje. Vi ćete svojim vikanjem razbiti taj njegov dojam. Dijete će izgubiti povjerenje u vas, jer će vas doživjeti kao neprijatelja koji se okomio na njega, slabijega i nezaštićenoga. U takvom lošem odnosu dijete će izgubiti ono najvažnije – svoju sigurnost.
Pogledajte se u ogledalo dok vičete!
Vi u tom času automatski mijenjate izraz svoga lica. Vaše lice postaje deformirano od bijesa i vaše vas dijete gotovo ne prepoznaje. Dijete je emocionalno nezrelo, ono ne razumije vaš bijesa, a promjene u vašoj fizionomiji silno ga uplaše.
Dijete vas ne sluša, nego oponaša!
Ako neprekidno vičete na svoju djecu, odašiljete im poruku da je to normalno, uobičajeno i poželjno ponašanje. Time djecu uvjeravate da ona moraju mijenjati svoj dosadašnji obrazac ponašanja i da počnu kontinuirano vikati: u kući, u obitelji, u vrtiću, na ulici, na igralištu… Ako svoje dijete u povišenom tonu stalno kritizirate, vrijeđate, prijetite mu, uspoređujete ga s drugom dobrom djecom, ono će postati otporno na takvo vaše ophođenje s njime.
Ako želite da se vaše dijete lijepo ponaša, najprije se vi tako ponašajte. Dijete vas manje sluša, a više vas oponaša.
Ako ste ljuti, uplašeni, u stresu, nemojte to izražavati vikom na dijete. Radije mu u razgovoru objasnite da ste ljuti, uplašeni, u žurbi, da ste zbog nečega zabrinuti…
Zapamtite: vikom najviše gubite vi sami, jer uništavate svoj autoritet pred djetetom. Dok vi vičete ono vas ne čuje, ne prati vaše upute, ne doživljava vas…
Zamjena za vikanje
Suvremeni psiholozi roditeljima predlažu alternativu vikanju. Oni nude drugačiji način da djetetu prenesete svoju poruku, ali da pri tomu zadržite svoj autoritet. Pokušajte djetetu na njegovo vikanje ne odgovoriti svojom vikom, već nekom prikladnom šalom. Pogledajte dobro djetetovu reakciju u tome času. Vi pritom ostajete i dalje autoritet, dijete vas se neće uplašiti, dapače, ostat ćete povezani s njime. Sa šalom i smiješkom lakše ćete riješiti većinu nesporazuma.
Kada ipak treba vikom šokirati dijete
Ponekad, iako rijetko, nastat će situacija da ćete, usprkos svemu navedenom, morati podići svoj glas. To je slučaj kad se djeca međusobno tuku ili kad im prijeti neka stvarna opasnost. Vaš povik u tome času ima zadaću šokirati dijete. Takav povik zvuči drugačije od povika kojim se istresate na dijete zbog svoje ljutnje, stresa, nervoze ili premorenosti.
Ako poviknete na dijete želeći ga šokirati, neka to bude povik upozorenja, na koji odmah nadovežite svoje obrazloženje povika.
Npr: Dolazite pješice s djetetom do semafora. Upali se crveno svjetlo; vaše dijete zakorači na kolnik. Vi povičete: „Ne!“. To nije dovoljno!!! Ako ostanete samo na tome, dijete i u buduće neće znati kako da sigurno prijeđe cestu. Nakon povika „Ne!“ odmah djetetu objasnite zašto „ne“. Pokažite mu jureće automobile ispred njega koji bi ga mogli pregaziti. Tada će dijete shvatiti gdje je opasnost.
Reducirajte vikanje na 5 % od dotadašnjeg
Ako ste do sada 95 % svoga vremena s djecom vikali na njih, svedite to na 5%. Dobiveno vrijeme iskoristite da s djecom razgovarate normalnim tonom. To može biti čak i malo
tiši ton od vaše normale. Što su djeca glasnija, vi budite tiši, tako dugo dok ne zaokupite njihovu pozornost. Tek onda ćete im moći proslijediti svoju poruku. Pokušajte svesti vikanje na najmanju moguću mjeru. Najgore od svega bi bilo da se opravdavate da drugačije ne možete funkcionirati. Vičućim odgojem u umu vašega djeteta fiksirat će se pomisao da je vikanje normalno ponašanje, dapače i poželjno. Kad se vaše dijete bude u društvu svojih vršnjaka u vrtiću, na ulici, u ordinaciji, u trgovini ponašalo vičući, sigurno ga okolina neće prihvaćati, niti uvažavati.
Vas će pak, kao majku i odgajateljicu, dobronamjerni promatrači sažalijevati, a oni drugi (zlonamjerni) omalovažavati i – izbjegavati.