piše: Štefica Vanjek
Lijep i sunčan dan, doduše ujutro prohladan tako da peć već radi punom parom jer nama starcima zima je kada temperatura padne ispod 22 stupnja.
Ipak i po tom vremenu kod liječnika treba biti u točno zakazan termin. Liječnici se trude poštivati termine koliko je to moguće, ali uglavnom je zadovoljavajuće, ne čeka se u punoj čekaonici po 3 sata i duže.
Muž me dovezao do Naftalana uz dogovor da će doći po mene kad obavim pregled. Normalno, pitao je imam li mobitel. “Ja da nemam mobitel!?“ Otresla sam se kao da je pitao da mu posudim tisuću eura, a i sama znam da ga uvijek tražim po kući, jer nikad ne znam gdje sam ga ostavila.
Pregled sam obavila s malim zakašnjenjem dogovorenog termina. Lliječnik je vrlo stručno pregledao moje zglobove, upitao za rezultat terapija i nakon svega predložio da napiše zahtjev za liječenje u toplicama. Pogledala sam ga sa čuđenjem jer sam upravo završila terapije u lječilištu, ali očito moji zglobovi njemu izgledaju grozno pa predpostavlja kako je tek meni.
Dogovorili smo se da ćemo toplice prolongirati za proljeće, uz napomenu da rukama nesmijem otvarati ni čepove od vode. U sebi sam se nasmijala, jer on ne zna da imam supruga invalida i nikoga više u domaćinstvu pa moje ruke rade i muške i ženske poslove. Znam i ja da je sve teže kositi, flaksati i šišati živicu, nakon svakog posla treba mi dva dana da dođem k sebi.
Izašla sam iz lječilišta, zaslijepilo me sunce. Odlučila sam da ću ipak prošetati uz Lonju i vratiti se kući pješice makar mi je to sve češće napor kao popeti se na Mont Everest.
Pokušavala sam nazvati supruga da mu javim da idem pješice, da se ne brine, ali dobiti ga nikako. Samo što stisnem broj izbaci me i prekine. Da je malo mlađi muž pomislila bi da mu je baš dobro došlo moje izbivanje za nekakvu muljažu. Za svaki slučaj pokušam dobiti zeta da mu javim da sam mu digla lijekove ali i on kao da je isključio mobitel, isto je i sa kćerkom.
Psujem u sebi te novotarije od mobitela na koji se još uvijek nisam navikla pa malo malo nešto krivo stisnem jer imam prste poput kobasica, i ne znam vratiti. “Nije sijeno za guske“ mislim u sebi. Već ljuta na mobitel pomislim: “Što bi bilo da moram nazvati nedaj bože, hitnu ili vatrogasce!? Ipak, onaj moj stari mobitel na preklop nikada me nije iznevjerio, najradije bi šiknula ovaj u Lonju neka patke mobiteliraju i javljaju jedna drugoj ima li negdje kakva opasnost, ili ribe jedna drugoj, gdje je udica?“
Ribiča ima na obali Lonje. Pa što ako i nađu mobitel nema na njemu nikakvih inkriminirajućih razgovora, a ni fotografija koje bi trebale pokrenuti neku istragu. Ja sam sitna riba, jako sitna, koja pliva u mulju da je velike ne prožderu. Spremim ipak mobitel u torbu jer ga još nisam ni otplatila i nošena ljepotom dana, krenem upijati jesen u gradu.
Pripreme za Bučijadu, nešto drugačiju zbog korone, u punom su jeku. Grad dobija neke ljepše jesenske vizure i kreacije. Volim jesen u svom gradu i muving za Bučijadu, kojeg ove godine neće biti kao prijašnjih godina, ali ona je ipak tu. Šteta što neću moći uživati u njoj kao proteklih godina jer me liječnik izričito upozorio da mi injekcije ruše imunitet i da se čuvam i izbjegavam okupljanja više ljudi.
Dugo sam šetala, srela drage ljude, popila kavu i vratila se kući nekako napunjena posebnom energijom. Već je prošlo podne. Za divno čudo, muž ništa ne pita gdje sam tako dugo, ipak sam mu podnijela izvještaj o svom kretanju.
Muzika s radija trešti i u kući i na terasi. Napokon, na vijestima čujem da se srušio sistem u telefonskoj mreži i zbog taga su problemi s telefoniranjem. “Dobro da nism ljuta bacila mobitel“ pomislim u sebi.
U ovoj zemlji u zadnje vrijeme sve se ruši, od poštenja, zdravlja, autoriteta, lopova, radnih mjesta i još mnogih stvari koje narod vidi ali šuti i trpi.
Eto, ponovo sam od običnih mobitela došla do politike. Nezaobilazna je to tema, iz dana u dan.