piše: Milan Rajšić
Pomrčina, cijelo selo spava. ‘Ej sahat kula dvanaest otkucava…
Ne spava selo, već grad i nije ponoć, već tri ujutro. I nitko ne lupa alkom po vratima, već tiho na prstima izguravam svoj bicikl, natovaren s dvije velike transportne torbe.
Za pola sata polazi vlak do Koblenza (tako je nama iz provincije, mi moramo barem jednom presjedati), odakle za jedanaest sati vožnje stižem do Rügena, najvećeg njemačkog otoka.
Za razliku od Arsena, poći ćemo moj bicikl i ja (i dvije velike transportne torbe) prema Sjeveru.
Vožnja s Deutsche Bahn je prava poslastica ljudima koji vole putovanja. Birajući vrstu vlaka, čovjek putuje osamdeset do tristotine i dvadeset kilometara na sat. Udobno, čisto, ne previše popunjeno, topla kava miriše po cijelom vagonu. Drijema se, gleda kroz prozor, razgovara, jede, pije, čita (rijetko dalje od prve stranice), spava se, raspakirava i prepakirava, traži, pronalazi ili ne pronalazi…
Sati promiču kao na traci…
Vlakom sam prvi put putovao, još prije polaska u školu. Djeda Petar bi upregao svoja dva konja i zaprežna kola bi lagano tandrkala i kloparala kroz drvored dudova do četiri kilometra udaljene željezničke stanice, gdje se moralo biti barem dva sata ranije, jer se strahovalo da vlak ne prođe. Mi djeca smo se igrali ispod staroga divljeg kestena, ženska čeljad su sjedeći na klupi zaostaloj još od Austro-Ugarske carevine, a na kojoj su nove vlasti dale samo izrezati grb s dvoglavim orlom, koju ni dvojica jačih muškaraca, nije bilo u stanju premaknuti, ogovarale i vodile obiteljsku i seosku politiku. Muški su žeđ gasili pivom ili rakijom, u susjednoj gostioni kod Gige. Pozdravljanja, mahanja, suze, pišite nam, javite se, pazite na djecu, koferi, torbe, zavežljaji, kokoš zavezanih nogu koja se valja po prašini…
Najprije se čula sirena, pa vidio crni oblak dima praćen bijelim oblacima šišteće pare i onda se pojavila iza krivine crna lokomotiva na kojoj je velikim zlatnim slovima pisalo JDZ (Jugoslavenske Državne Željeznice), jednako na latinici i ćirilici, kao što je to bilo i s imenom stanice.
Strka, vika, izgubljenost, zaboravljeno, izgubljeno… Zvižduk konduktera i lagano, dvadeset na sat naprijed.
Pa presjedanje, najprije u Osijeku, pa u Vinkovcima ili Vrpolju i dok bi se tamo stiglo, pao je i mrak. Sjedenje na drvenim koferima, drijemanje. Glava klonca lijevo-desno-naprijed, čekajući vlak zvani čežnja.
Treća strka, vika… i cjelonoćna vožnja do Zagreba.
Naši rođaci su živjeli na Baniji i do njih je trebalo još presjedati u Sisku i Petrinji, ali je u ovome dijelu putovanja bila najzanimljivija vožnja G kolima. E, zašto su ih željezničari zvali G, nije mi poznato, ali takve vagone može čovjek vidjeti u filmovima, gdje se prevoze Židovi u koncentracione logore ili vojska na front. Obični narod ih je zvao stočni i bili su asketski uređeni i opremljeni: svuda okolo drvena klupa, na širokim širom otvorenim vratima, metalna štanga, na kojoj naslonjeni puše i piju muškarci.
Desetak dana kasnije, sve to ali u drugom pravcu…
…
Polako se napuštalo kratke hlače, prve dlake su se zvale brkovi ili brada. Sve je bilo novo. Novo je bilo i to da se vlakom odlazilo u školu, iz vlaka sam prvi put vidio more, vlakom smo odlazili na ekskurzije, svakoga vikenda smo sjedali na vlak pa pravac, sasvim svejedno Jankovac, Julijske Alpe, Gorski kotar ili Bjelašnica.
U vlaku se zaljubljivalo, jela se slanina nošena u ruksaku danima po planinama, pjevalo se, sviralo. Smrdile su noge, čarape i cipele nakon osam dana vucaranja po Velebitu. Vlakom se odlazilo po akademsku titulu ili u neizbježnu vojsku.
…
Na red su došle druge, strane željeznice: švicarska koja nikad ne kasni, a šef stanice još utovari i kante s mlijekom i vreće s poštom; talijanska, koja vjerojatno nikada, ni kad je vozila Musolinija, nije stigla na vrijeme; južnoamerička koja čovjeka odveze toliko visoko da od sreće satima povraća i ima mučninu; indijska, u kojoj nema mjesta ni na krovu; kambodžanska za koju se treba odgurivati nogama, ruska komforna kao za cara Nikolu i dugotrajna kao da čovjek treba pisati drugi tom Rata i mira; afrička, gdje čovjek hoda po ostacima pruge i zamišlja svoj vlak u željenoj boji i veličini… I tako deseci i tako stotine država i vlakova. Rijetke su zemlje koje nemaju vlak. Vlak je više od prijevoznog sredstva. Vlak je Alfa i Omega čovjeka i društva.
…
Početkom devedesetih kada svi govore o Domovnici, bio je princip da se ista dobije na osnovu Blut und Boden, da bi se malo kasnije netko dosjetio da to baš i neće biti dobro, jer neodoljivo podsjeća na Austrijanca s češalj brčićima i razdjeljkom.
Moj prijedlog je bio, da svatko tko želi papir, mora ispuniti dva uvjeta.
Prvi je bio, da se barem jedanput u životu, vozio Ponoćnim kauboj ekspresom, od Osijeka do Zagreba. Vlak je polazio u pet poslije ponoći i stizao u glavni grad ujutro u šest, taman da se popije kava u Pothodniku kojega nije još bilo.
Vlak je imao drvene tvrde klupe, ali su iste bile dovoljno dugačke pa se moglo ispružiti, a kad se zaspalo nisu smetale ni kokoške, patke, guske, purice i poneko prase, koji su se svako malo javljali.
…
Vlakovima se odlazilo u vojsku, ali i po akademsku titulu u veliki grad. Vlakom do Vrankvurta su otišle stotine tisuća ljudi u potrazi za poslom, kruhom, a kasnije blagostanjem. Vlakom su putovali prvenstveno živi, ali i mrtav Tito. Vlakom su stizale prve mašine iz bijeloga svijeta, jednako kao i Motto Guzi iz Italije. Vlakom se nekuda odvozilo tisuće divljih kunića, koje smo lovili u našim šumama, jednako kao i tisuće u našim šumama neželjenih Sanskih koza u pravcu Grčke ili Turske. Vlakovima su u bijeli svijet odlazile stotine tenkova i drugog oružja. Vlak je bio napredak i novi vrli svijet.
Kao djeca smo se bavili lingvistikom, skoro tri desetljeća ranije, nagađajuci: ako voz vozi, onda vlak vlaki ili vlači. Na prozorima smo s pločica brisali NE, pa je ostajalo BACAJ KROZ PROZOR, ili naginji se kroz prozor. Strojovođe su nam poklanjali grumenove karbita, a mi pravili prve petarde. Za seks u vlaku, kazna je bila u visini mjesečne plaće, jer se morao cijeli vagon dezinficirati.
…
Osamdesetih godina, postajem inžinjer, radim u preplaćenoj državnoj šumariji Jelen, kojom upravlja direktno Savezno izvrsno vijeće. Ženim se, rađa se dvoje djece, krećem u privatne poslove i dešava se da u jednom momentu, u šumariji vozim Land Rover ili Uaz, a kod kuće me čeka Mini Cooper za odlazak na provod u Mađarsku ili BMW 525, u koji moram sjesti i otići obaviti posao u Italiji. Jedva čekam da sam slobodan pa da odem na pecanje Ladom Nivom.
Na godišnji odmor, samo i isključivo vlakom. Vukući sav krš neophodan za kampiranje i ljetovanje, vodeći dvoje djece, svađajuci se sa suprugom koja prigovara, uživam i doživljavam orgazam, kada u četiri ujutro provirim iz spavaćih kola vlaka, negdje u Kninu ili Splitu.
…
U drugoj Knjizi kraljevima, 2.11, izvještaj piše o tome kako se Ilija, kao prvi i jedini čovjek s ovoga svijeta, uznio na nebo: Ognjena kola i ognjeni konji stadoše između njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo.
U mojoj mašti i fantaziji je vlak, ta ognjena životinja i mašina i veselit će me, ako posljednje putovanje bude vlakom.
U Nijemi se za 4080 eura, može kupiti godišnja karta za neograničeno vozanje i vozikanje vlakom, kad god, kud god i koliko god.
Pa onda lijepo ne moraš misliti hoćeš li stići na ovaj ili onaj vlak, ne moraš misliti putuješ li ovamo ili tamo. Ako i prespavaš, samo sačekaš jedan drugi u nekom pravcu.
U večernjem izdanju novina, pročitaš pijuckajući pelinkovac, da je u vlaku između Donje Trantalije i Velikih Piškorevaca, sutra rano ujutro pronađen simpatični, nasmijani starac, kojemu je Životna karta, istekla i postala nevažeća.