piše: Milan Rajšić
Noć prije nego što je brod isplovio i ljude odnio, društvo mi je pravio Vladimir Iljić Lenjin. Točnije, njegov duh je bio prisutan u Sassnitzu, na najsjevernijem njemačkom otoku Usedom.
Prije više od stotinu godina, autor izreke: “Učiti, učiti i samo učiti“, luksuznim se vlakom dovezao iz Švicarske, jer ga je njemački car zamolio da malo zabavi ruskog cara, kako bi Njema u miru mogla pripremati Prvi svjetski rat.
I poslije kažu, Cigo lud!
Sedamdeset godina je svijet kukao zbog komunizma.
Lenjin je otplovio brodom za Petersburg, a ja za Švedsku.
Evo me već sedam dana, lamatam se “od mila do nedraga”.
Svašta sam očekivao ali ovako nešto ne.
Počeo sam u Ystad i svakoga dana vozim stotinu ili više (!!!) kilometara. Ne zato što mi se da mučiti, već da isplivam iz problema i nastavim put prema želji.
Švedska je jedan ogroman komad bazaltne stijene, preko kojeg su milijunima godina klizili brojni glečeri i stvarali nešto slično fjordovima.
Ceste se u ovoj prilici rade tako da prate konfiguraciju terena. Nema kopanja, nema nasipa, nema zasjeka. Sve ove radnje su skupe i rezervirane za auto ceste. A sve ostalo tisuću puta dnevno, gore dolje, ili ako je čovjeku draže, umjesto planiranih pedeset, polako okolo naokolo dvjesto pedeset kilometara.
Biciklizam u Švedskoj nije ni sport ni razonoda. Sreo sam u sedam dana, onoliko biciklista koliko u mom gradu nedjeljom prijepodne. Plus jednog Austrijanca i dvoje Novozelanđana. Biciklizam je za Švedjane kazna nebeska, a i za mene bogami u Švedskoj.
Biciklizam lomi kosti u Švedskoj. U gradovima je više nego zadovoljavajuća mreža biciklističkih staza, ali se nitko osim par stranaca, ne vozi.
Da sam znao ovo što znam, ne bih ni ja. Sad je najteže iza mene i ne odustajem. Vozim se po šumskim cestama, jednako kao i po autoputu (!!??), vozim se po makadamu.
Nisam siguran da ce bicikla izdržati, a bila je ovih dana i poneka kriza kod mene uz pomisao, “baci sve i pođi za mnom”, kaže Isus.
A onda se uvijek iznova sjetim Buča i Sandensa u istoimenom Hillovom fimu. Simpatični pljačkaroši banaka, bivaju dovedeni u situaciju da bježeći pred potjerom, dospiju do veoma visoke stijene s koje mogu samo skoćiti u duboki kanjon. Iako ne znaju plivati, odluče se za skok, uz povik: “Za novi život u Boliviji!”
Uvijek postoji izlaz. Ili, skoro uvijek.
Puno godina kasnije kad ih tisuće vojnika opkoli s uperenim puskama, krvavi i izranjavani jurnu: “Za Australiju!”
Nema dalje…
Tako je i s bicikliranjem. Još deset, još Bolivija, još stotinu kilometara, još do Štockholm, još tisuću, jos tisuce, još tisuće…
Do Australije je predaleko.
…
Nedjelja prijepodne. Muškarac XL formata s dodatkom pivskog trbuha, ćelav uz nekoliko preostalih sijedih, naglo skoči, protegne se. Podrigne glasno i jos jednom se protegne, pogleda na sat i vrisne: “Pa kad već, majku mu!”
Panično se počne spremati, dozivajući: “Stara, požuri, Ante nas čeka za dva sata na janjetini, a do tamo imamo dobar sat vožnje!” Navlači kožno odijelo, traži kacigu, stavlja ključ. Mašina zaurla. Stotine konja za časak, presele ga u svijet “avanture”. A u ponedjeljak se na poslu priča kako je janjetna bila malo postarija, ali ono “s vjetrom u kosi”. E, to je bio dogadjaj!
Nedjelja ujutro rano, muškarac S kategorije, “suv ko komarac” ili bolje rečeno kao bakalar, ili još bolje, kao sušena štuka kod Šokaca u Drazu, na kraju hrvatskog Svijeta jer se dalje može samo u Dunav, tiho da nikoga ne probudi, iznosi svoj bicikl i počinje višesatno vozanje, gore dolje, tamo vamo, gore dolje. Magareće, mazgovsko, mulskom tvrdoglavošću i upornošću vraća se kući nakon deset sati “vožnje”. U ponedjeljak ga sramota i reći da je bilo znoja na licu, suza u očima, krvi na stražnjici i podrazumijeva se, vjetra u kosi.
Dvjesto kilometara sjevernije od glavnog švedskog grada. Prava, ravna i široka cesta. Prava toliko da bi matematičari rekli da limes teži prema beskonačno, ravna i dosadna kao u ravnoj Slavoniji, izmedju Martinaca i našičke Breznice. Široka je kao dvije one što je 1965. proglašena, najcestom svijeta. Mislim na Jadransku magistralu. A na ovoj cesti samo deset auta i jedan zalutali biciklista. Podrazumijeva se, u sat vremena. U toku dana naiđe još desetak auta i dva biciklista. Maše se obostrano, kao da je Papa stigao po četvrti put među Hrvate.
Ponedjeljak donosi otrježnjenje. Cesta je i dalje prava i teži do Sjevernog pola. Široka je još više i na nju može sletjeti Ryanair ov Boeing 727. Na cesti auta komada pet. Ludi biciklista je još na broju.
Cesta nije ravna, već se lagano i dugo penje, a onda brzo spušta. I tako, desetke, stotine, tisuće puta. Umor počinje biti glavna preokupacija.
Do finske granice mi je preostalo još “samo” osamstotina kilometara.