piše: Milan Rajšić
Prije par godina pijem s Marijom jutarnju kavu. U Jutarnjem programu HRT kao obično, nevažne šarene laže.
Među njima mi pažnju zaokupi mlad momak koji stoji pored svog bicikla i hvali se kako je potrošio za opremu i pripreme, dvadeset tisuća kuna i kako mu je prtljaga teška devedeset kilograma. Kreće na put po Skandinaviji, točnije u Norvešku.
Nikada kasnije nisam o tome čuo, ali sam siguran da je dečko bio sretan kad su snimatelji ugasili kameru, a on se dovukao do kućnih vrata i poslao sve u garažu.
Ja sa svojih dvadeset muku mučim, a što bi bilo s njim…
Blago siromašnima duhom.
…
Ljetni dan prije puno, puno. Dečkic u kratkim hlačama s tregerima, bosonog trči po prašnjavim sokacima baranjskog sela, gurajući ispred sebe metalni obruč od staroga bureta i usput iz sveg glasa pjeva:
– Vozila se Greta Garbo na magarcu kroz Čikago! Greta Garbo kravu muze vidi joj se pola bluze! Greta Garbo bere čičke…
Muškarci u hladu stare lipe, piju pivo i smješkaju se, starija gospođa u crnom, s rubcem na glavi, krsti se, a mlađa kolutajući očima, pokušava ga dohvatiti vrbovom šibom.
…
Ljeto u Švedskoj, šest desetljeća kasnije. Muškarac stoji ispred kase, čekajući da plati. U ruci mu plava novčanica od stotinu kruna, a s nje se melankolično smješka Greta Garbo i namignuvši pita:
– A jel ti to trebalo? Sad ćeš platiti!
Nikada nisam znao da je GG iz Švedske, nekoliko puta sam je gledao, ali moj tip nije bila. Nikada nisam bio u nju zaljubljen.
Dolazim na red, blagajnik izbaci ko iz topa: 126 kruna! Vadim novčanicu od pedeset, a s nje me, ozbiljnog lica, gleda Ingmar Bergman. S njim se poznam jos iz srednjoškolskih dana. “Djevičanski izvor”, “Sedmi pečat”, “Prizori iz bračnog života”. “Divlje jagode” su jedan od mojih deset najradije gledanih filmova, a i same divlje jagode, kojih je ovdje izobilje, podsjećaju me na idilu bakinog vrta.
Kusur vraćen, a na novčanici od dvadeset kruna, šeretski se smije Astrid Lindgren, majka i otac, legendarne Pipi Duga Čarapa…
Zamislite kako bi to bilo, kada bi se s naših novčanica smijali ili nas promatrali, Pero Kvrgić, Krleža, Ćopic, Bulajić, Papandopulo, Gotovac…
A ne političari i vojskovođe, koji su toliko dobri i zaslužni, da tisuću godina nismo imali drzave.
…
Još dvjesto kilometara do kraja istočne obale Baltičkog mora u Švedskoj, koje ovdje ima i naziv Botničko….
Umoran sam kao pseto. Kao dva pseta.
