(ili priča o prijateljstvu)
autorica: Marica Žanetić Malenica
Kada sam prije nekoliko godina, točnije 2015. kao suradnica inicijatorice projekta o ženskom ponosu tražila u Splitu potencijalne autorice biografskih priča, koje bi potpisale svojim imenom i prezimenom, o tome na koje su svoje životno iskustvo, pothvat, odluku… ponosne, uglavnom su moje prijateljice i poznanice ili ignorirale danu im informaciju ili me glatko odbile riječima „nisam ja takva“.
Što im je to značilo ne znam, ali pretpostavljam da su pozitivan i poticajan osjećaj opravdana ponosa na neki osobni uspjeh, kojemu u pravilu prethodi i poneki neuspjeh, pogrešno izjednačile s hvalisanjem bez pokrića.
Ona, moja prijateljica s najduljim stažom kojoj sam i vjenčana kuma, također se nećkala, ali nije me htjela iznevjeriti niti razočarati. Vjerovala je mojoj prosudbi da se i u njezinu životu, baš kao i u svakom drugom, može pronaći nešto zanimljivo i upečatljivo što je učinilo da se osjeća ljudskije, bolje, ponosnije…
„Možeš ti to!“ bile su moje tri čarobne riječi koje su nju, gutačicu knjiga s bogatim vokabularom, potakle da uzme pero u ruke. I opiše svoje vrlo traumatično radno iskustvo koje ju je koštalo radnoga mjesta i živaca, ali joj je pokazalo da je dovoljno čvrsta i odvažna da sačuva svoje poštenje i istjera pravdu na čistac.
Priča je izborila svoje mjesto u knjizi „Na ovo sam baš ponosna – 62 žene i njihove priče“, tiskanoj krajem 2015-e i promoviranoj u knjižnicama brojnih naših gradova tijekom sljedeće dvije godine. Zadovoljstvo se čitalo i na njezinu licu iz dva razloga – što sam ja vjerovala u nju, što je ona vjerovala meni.
Nadala sam se da će je prva napisana priča potaknuti na nove, ali nije. Za razliku od mene koja sam se propisala, kod nje je nastalo zatišje. Vratila se svijetu knjiga i filmovima – dvjema ljubavima koje joj pomažu da životne izazove mirnije podnosi i na njih odgovori. Pustila sam da vrijeme radi za mene.
Kada sam krajem kolovoza 2018-e odlučila pohađati jednotjednu Ljetnu školu pisanja u Gorskom kotaru predložila sam joj da pođe sa mnom.
„Ali što ću ja tamo, nisam ja za pisanje, ja volim čitati…“
„Dobro, ne moraš pisati… ti ćeš sa mnom šetati i u tom mirnom šumovitom krajoliku malo odmoriti od svakodnevice“, poticala sam je znajući koliko voli prirodu i šetnje.
Pristala je, kao prava prijateljica, da mi bude društvo u nepoznatoj sredini i među znatno mlađim polaznicima.
„Ja ne znam zašto sam zapravo ovdje, došla sam na nagovor Marice, moje prijateljice...“, rekla je na predstavljanju svih sudionika Ljetne škole i slatko ih nasmijala.
Kada je sutra započela s radom grupa kratkopričaša, u kojoj smo obje bile, znatiželja ju je umjesto u šetnju, kako je najavljivala, ipak dovela na nastavu. Pomno je slušala, odbijajući bilo kakvo aktivno sudjelovanje u radu. A onda smo jednog od tih dana nas pet učenica dobile zadatak da napišemo priču. Po njezinu pogledu vidjela sam da joj u tom trenu nisam bila baš omiljeni lik.
Kada smo došle u sobu počela je rafalna paljba:
„Što ću sad, ti si me ovdje dovela i to na prevaru… obećala si mi šetnje, a čini se da ni glavu neću moć dić od posla… moraš mi pomoći…ne mogu sama…“
„Ne uzbuđuj se, pomoći ću ti, naravno, ali onako kako sam to činila svojim kćerima kada su pisale domaće radove. A to znači da ćeš ti priču napisati, a ja ću je pročitati, dati prijedloge i ponegdje intervenirati. Znam ja, možeš ti to.“
Zašutjela je i mrko me gledajući se popela na gornji krevet, napravila barikadu od jastuka, upalila laptop…
„Evo, nešto sam smislila, hoćeš li pogledati“, pitala me je sljedećeg jutra vidno raspoloženija.
„Svakako“, rekoh smijući se pobjednički.
Malo dorađena priča došla je u mentorove ruke. On joj je neočekivanim krajem dao onaj dodatni, fini glanc. Pročitana je na završnoj večeri i pobrala je pljesak. Na njezinu licu iščitala sam zadovoljstvo iz najmanje dva razloga – što sam ja vjerovala u nju, što je ona vjerovala meni.
Po povratku u Split još smo neko vrijeme prepričavale taj tjedan u kojemu smo u prirodi i u druženjima sa zanimljivim ljudima obje uživale. I ovoga puta sam se nadala da će nastaviti pisati. Ali nije.
Uporno sam je, pri susretima na kavi, nagovarala da krene s pričama iz svojega života i života svoje obitelji, da se vrati u svoje hvarsko djetinjstvo, pa u mladost, srednje i zrele godine koje je provela u Splitu, gdje i danas živi. Spominjala sam joj neke ključne trenutke koji joj mogu biti inspiracija, a kojima sam i sama svjedočila kao bliska joj prijateljica još od gimnazijskih dana, obećavala sam pomoć, upućivala je na portal i web časopis za književnost gdje i sama objavljujem.
„Možeš ti to!“, bilo je i nadalje moje geslo.
U jednom trenutku sam, po njezinim reakcijama, primijetila da sam možda, a sve u dobroj namjeri, pretjerala s pritiskom i da bi se to moglo loše odraziti na naš odnos koji je odolio svim iskušenjima tijekom više od pola stoljeća. Povukla sam se i prestala, privremeno, o tome govoriti.
Prošao je mjesec ili dva kada sam jednoga jutra na portalu Hrvatski glas Berlin ugledala jednu njezinu priču iz djetinjstva, a nekoliko dana poslije i u web časopisu „Kvaka“. Ništa nisam komentirala, pravila sam se da nisam vidjela. Čekala sam strpljivo što će dalje biti. Prvu je slijedila druga, drugu treća… Jednoga dana na kavi oglasila sam se i rekla da sam pročitala priče:
„Eto, potvrdila si onu moju uzrečicu da ti to možeš.“
„Što misliš o tim pričama?“, radoznalo me je pogledala.
„Za početak se iskreno radujem da je iz špine konačno procurilo, da se osjećajna i ponekad konfuzna ti duša počela prazniti na pravi način, ostavljajući pri tome trajan trag o tvojemu životu. Imam poneku primjedbu, ali to je manje bitno. Samo ti nastavi.“
I nastavila je. Kad je napisala četrdesetak priča predložila sam joj, krajem prošle godine, da odaberemo one koje govore o njoj i članovima njezine obitelji te da ih složimo u knjigu.
„Ma neću ja to, nisam ja kao ti, tebi je stalo do toga, meni nije…“
„A zašto ti ne bi o svojemu životu ostavila trag u knjizi posvećenoj predcima i onima koji te slijede na obiteljskom stablu. Razmisli, imaš dovoljno materijala… iščitat ću sve tvoje priče i sugerirati izmjene, bit ću ti urednica i napisat ću ti pogovor… Vjeruj mi, možeš ti to.“
Opet je nastao kraći muk o toj temi. Vagala je argumente za i protiv, možda se pribojavala opsežnosti nepoznatog joj posla, troškova, reakcije rodbine i prijatelja…
A onda jednoga dana…
„Razmislila sam, može knjiga, ali samo za moje najbliže, bez onih brojeva i promocije…“
„Dogovoreno“, trljala sam zadovoljno ruke.
Odabrala je priče i poslala mi ih. Nakon što sam obavila urednički posao dala sam joj na pregled. Uglavnom se složila sa svim predloženim izmjenama. Kako je rad na knjizi napredovao postajala je sve kooperativnija, nekako mekša, savjete je prihvaćala bez velikih rasprava. Počela je vjerovati da čini pravu stvar i da ona to može.
Kada je u lipnju u ruke dobila svoju knjigu biografskih priča „S glavom u oblacima“ s divnom naslovnicom na kojoj je slika naše gimnazijske kolegice, vidjela se sreća i ponos na lijepom licu moje Kitane.
„Vidiš, možeš ti to… nadam se da ova tvoja prva knjiga neće biti i posljednja…“
„Ma daj, šališ se…“
Nisam se šalila. Ni ove knjige ne bi bilo da sam se šalila i da nas ne veže iskreno prijateljstvo koje potiče, obogaćuje, na koje se obje možemo osloniti bez zadrške. Ja sam vjerovala u nju, ona je vjerovala meni.
Da trebam napisati još jednu priču o tome na što sam ponosna vjerojatno bi to bila ova priča. Jer ja sam zaista ponosna što sam svojim iskrenim prijateljstvom, vremenom, ovnovskom upornošću i znanjem doprinijela rađanju ove knjige.