piše: Milan Rajšić
Prije osamnaest dana sam prekoračio kućni prag i otišao na put. Najprije vlakom do sjevera Njemačke, a onda brodom preko Baltičkog mora. Poslije toga sedamnaest dana se vozim po švedskim šumama i gorama, da bih danas stigao do Finske.
O mukama po Milanu i biciklu, pisao sam u dva navrata i sada je tome kraj.
Švedska je posebna zemlja, što nisam prije primjećivao, a bio sam pet šest puta u Stockholmu, Göteborgu, Malmö.
Već prva tema korona, izgleda ovdje drugačije. U cijeloj Švedskoj nisam vidio maski, više nego što ih ja imam u svom stanu, a odbačenih maski ima u cijeloj državi manje nego na stotinu metara puta do moje garaže.
Ceste su građene bez zaustavnih trakova i bankina, saobraćajni znakovi skoro da su nepoznanica, osim onoga za ograničenje brzine, nema nadvožnjaka, podvožnjaka, podhodnika, a i mostovi su samo najnužniji.
Trajekti zamjenjuju mostove i besplatni su.
U cijeloj državi ponosnih Vikinga, od bogatog juga do skromne Laplandije, grade se kuće po istom uzorku: prizemlje s jednom ili dvije prostorije, a iznad toga potkrovlje s manjim prostorijama.
Prosjecna kvadratura tlocrta, je šezdeset kvadrata i sve kuće su građene od drveta, najčešće ofarbane u braon švedsku.
Rijetko su ograđene pa kroz dvorista prolazi divljač slobodno, a sve okućnice i kuce su besprijekorno njegovane i uređene, pa i onda kada se u njima ne živi. Na cijelom putu od dvije tisuće kilometara, sam vidio pet ruševnih kuća.
Crkve su veoma rijetke i nema ih u svakom selu, već je jedna crkva za desetak sela.
Posvuda su nebrojena jezera, a uz par tisuća kilometara dugu obalu, ima stotine tisuća otočića i otoka, pa i onih ne većih od desetak metara, na kojima Šveđan napravi vikendicu od par kvadrata.
Skromnost, jednostavnost, minimalizam, egzistencijalno, neophodno, su svakodnevnica u životu Šveđanina i pridjevi, koji na prvi pogled ne idu sa bogatstvom Švedske.
…