piše: Milan Rajšić
Odlučio sam da mi život, narednih mjesec dana, bude u znaku Francuske i njenoga najprepoznatljivijeg proizvoda, bageta, kruha koji nema premca u svijetu.
Baget se jede sam, s malacom, sa sirom, sa šunkom, s ribom. Jede se kad je čovjek gladan, a jede se i kao desert uz čašu dobroga slatkoga vina. Baget se u pravilu nosi pod rukom, bez obzira koliko svečano je čovjek obučen. Baget se jede na ulici širom otvorenih usta, ne misleći na to što će tko misliti.
Baget je strast, baget je otvorena i prikrivena erotika, baget je neponovljiv…
Svako jutro, narednih mjesec dana, pozdravit sču vas starim povijesnim hrvatsko-francuskim pozdravom “Za baget!”.
Vaše je samo da odzdravite: “Spremni!”, pa u prvoj pekarni potračite baget.
Prvi put sam u Calais došao prije četrdeset i jednu godinu. Sa suprugom u sedmom mjesecu trudnoće.
Za mjesec dana moj će sin slaviti 41. rođendan.
Calais sam zapamtio samo po otkačenim Englezima, s kojima sam plovio trajektom prema Doveru.
Englezi su odmah po ulasku na brod, stali u red ispred restorana, pa cijelo vrijeme plovidbe naručivali klopu i ožderavali se. Podrazumijeva se i olokavanje.
U to vrijeme nije još bilo tunela ispod kanala La Mansh, a nije bilo ni tisuća bijelosvjetskih izbjeglica, koje se pokušavaju dokopati Otoka i Obećane zemlje.
U Calais je policija prije nekoliko mjeseci, nasilno uklonila brojne šatore i ilegalno naselje. Samo na kratko. Sada oko grada lutaju novi migranti, noće gdje stignu i čekaju svojih pet minuta, da na donjem trapu kamiona, pređu kanal. Svi pristupi cesti koja prelazi u tunel, ograđeni su bodljikavom fortifikacijskom žicom. Šanse su minimalne, ali nada postoji.
Tih dana, prije skoro pola stoljeća, i Veljko Rogošić je preplivao La Mansh.
Danas su brojni turisti, za razliku od nekada, u prostoru koji se zove Opalna obala.
Obilaze ostatke bunkera iz prvoga i drugoga Svjetskog rata, šeću do Cap Blanc Nez i Cap Gris Nez, mjesta gdje je europski kontinent najbliži engleskom Otoku.
Neizostavna turistička točka je i prekrasna katedrala i gradska kuća u Calais. Jedan od najlijepših objekata te vrste, koje sam ja vidio.
U francuskom departmanu Nord, osim nabrojanog, lijepa i posebna je obala s ogromnim kamenim blokovima, vječnim valovima, lijepim pogledom na bijele stijene engleskog otoka i jako puno školjki, koje treba rano ujutro sakupljati.
Ratno poratni turizam cvjeta. Ljudi obilazi mjesta gdje se pisala povijest Europe i sudbina djedova i pradjedova. Prednjače Nijemci. Od bunkera do bunkera, od groblja do groblja, pa poslije na ogromnu porciju rakova i skoljki. Vino se podrazumijeva.
Pokušajte zamisliti da neki Stiv ili Džoni iz Amerike ili Australije, dođe u Šuicu ili Donju Jošavu, da vidi gdje se njegov djeda borio, pa nakon pola litre crnoga i pola kile janjetine, glasno izgovori: “A jesu nas one jade partizanske spizdile onomad…”.
Pa zavrne još litru crnoga…
U Boulogne-sur-Mer, svakoga dana oko ponoći, brojni brodovi i brodići istovare svoj ulov rakova, puževa i školjki, a pred zoru s pučine pristignu brodovi s ribom svih vrsta i veličina, pa onda između 6 i 7, sve bude ohlađeno. Oko 11 je sve već obrađeno i zapakirano i pravac Paris, Lyon, Marseille i u inozemstvo. Najkasnije kasno navečer, riba i morski proizvodi iz europskog ribljeg Wall Street je u tanjurima.
Na samom kraju Opalne obale, već 90 godina je omiljeno okupljalište engleskih džentlmena.
La Touqet-Paeis-Plage je ciljano i smišljeno građen da se engleski bogati turisti osjećaju kao kod kuće. Sve je luksuzno i posebno kao u Engleskoj i važi deviza “Kupuj Englesko!”. Sve, osim hrane i pića, koji su francuske ponude i kvalitete.
Arhitektura u gradu, kreće se između prekrasne viktorijanske, do skorojevićevsko-novokomponirano malograđansko-bogataške. Pravi sajam ukusa i neukusa na jednom mjestu.